NEREZ - Blog protiv rezanja državnog proračuna

ponedjeljak, 13.10.2014.

Napokon referendum vrijedan potpisa!





Ako još niste potpisali, ovdje možete doznati gdje. Tko zadnji - magarac!

13.10.2014. u 22:16 • 0 KomentaraPrint#

subota, 06.09.2014.

Kratki kurs katoličkog socijalnog nauka



Budući sam se surfajući bespućima interneta zakrvio u raspravi s određenim čavoglavim osobama koje uvjeravaju sebe i sve ostale, te još otvoreno promoviraju kako je liberalna ekonomija slobodnog tržišta posve kompatibilna s socijalnim naukom katoličke crkve, odlučio sam ovdje prigodno sastaviti jedan kratki kompedij crkvenog učenja koje se dotiče ekonomije. Hvala Bogu, katolički socijalni nauk sad već ima lijepu tradiciju od 150 godina u modernom svijetu i praktički da nema pape, u ovom ili prošlom stoljeću, koji nije ispisao stranica i stranica enciklika o ispravnoj ekonomskoj praksi. Nasumično probrane citate iz njihovih djela posložio sam dolje po nekim ključnim temama koje se kao tiču ovog bloga.

Naravno, netko sad može postaviti pitanje (kao što ga je Karl Marx svojevremeno postavio): zašto bi nas trebalo bit briga što se popovi petljaju u ekonomiju? Pa, ako je netko katolički vjernik, onda očito vjeruje u magisterij, tj., učiteljstvo katoličke crkve. Taj magisterij počinje i završava s papinskim autoritetom, koji, sukladno toj istoj katoličkoj vjeri, ima nadnaravnu zaštitu od pogrešaka u dogmatskim i moralnim pitanjima. Kako ekonomija jest u konačnici moralno pitanje, za očekivat je da će ljudi koji se deklariraju katolicima tu tražiti mišljenje vlastitih papa, prije nego li raznoraznih (neo)liberalnih ekonomista ili instituta koji, za pretpostaviti je, ne uživaju istu blagonaklonost Duha Svetoga.

Za one od nas koji se ne smatramo (bogznakakvim) vjernicima, tu međutim svejedno ostaje ona stara narodna:"Ne zna đava puno zato što je đava, nego zato što je star!" Štogod netko osobno mislio o crkvi i kršćanstvu, ostaje činjenica da je to institucija i religija koja opstaje već dvije tisuće godina, koja je nadživjela carstva, ratove, revolucije i epidemije, koja se proširila cijelim svijetom i usput zadužila cijelo čovječanstvo nebrojivim postignućima na polju umjetnosti, filozofije i znanosti. Ukratko, crkva ima organizirano pamćenje staro tisućama godina i zna nekog boga o tome kako se vodi civilizacija - što opet, za sebe baš i ne mogu reći neoliberalni instituti i menadžeri čije je poznavanje povijesti ravno onom u kuhanog krumpira! So, without further addo...

O LIBERALNOJ EKONOMIJI SLOBODNOG TRŽIŠTA:

"Koncentracija vlasti i moći, karakteristična nažalost sadašnjem stanju ekonomije, plod je sam po sebi nikao iz neograničene slobode borbe između [ekonomskih] suparnika, koja dopušta opstanak samo najjačima, što će često reći: najsilovitijima i najmanje obazrivima na vlastitu savjest. Takva akumulacija vlasti i moći posljedično stvara tri vrste konflikta. Prvo, tu je borba za samu ekonomsku prevlast; potom je tu ljuta borba za prevlast nad državom, kako bi se njeni resursi i autoritet upotrijebili u ekonomskoj borbi; i napokon tu je konflikt između samih država..."
- Pio XI, "Quadragesimo Anno", 1931.

"Podjednako je slijepa skora pa praznovjerna nada kako će mehanizmi svjetskog tržišta dovesti do skladne ekonomije... Hitna dužnost koja zahtjeva pažnju na području socijalne ekonomije jest razumna regulacija proizvodnje prema potrošnji baziranoj na ljudskim potrebama i ljudskom dostojanstvu. U tom nužnom pogledu, temeljno je pitanje današnjice organiziranje i opremanje socijalne ekonomije u stadiju proizvodnje. Rješenje ovog pitanja ne smije se tražiti u teoriji 'zakona tržišta'..."
- Pio XII, "Production for Human Needs", 1950.

"Svjedočimo konceptima koji predstavljaju profit kao glavni pokretač ekonomskog razvoja, slobodnu konkurenciju kao vodeću normu ekonomije i privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje kao apsolutno pravo, bez ikakvih ograničenja ili pripadajućih društvenih obveza. Takav neobuzdani liberalizam vodi k posebnoj vrsti tiranije, koju je Naš prethodnik Pio XI pravedno osudio da rezultira 'međunarodnim imperijalizmom novca.' Takve neprimjerene manipulacije ekonomskih sila nikad se ne mogu dostatno osuditi: i stoga kažimo još jednom da ekonomija mora biti u službi čovjeka!"
- Pavao VI, "Populorom Progressio", 1967.

"'Populorum Progressio' dodjelio je središnju - iako ne isključivu - ulogu javnoj vlasti. No u naše vlastito vrijeme, državi su nametnute limitacije suvereniteta u kontekstu međunarodnog tržišta i financija, koje karakterizira povećana mobilnost financijskog kapitala i sredstva proizvodnje, materijalnih i nematerijalnih. Ovaj novi kontekst posve je izmjenio političku moć država."
- Benedikt XVI, "Caritas in Veritate", 2009.

"Upravo kao što zapovijed 'Ne ubij' postavlja jasnu granicu da očuva vrijednost ljudskog života, tako danas moramo reći 'Ne' ekonomiji isključivosti i nejednakosti. Takva ekonomija ubija. Kako može biti da nije vijest kada ostarjeli beskućnik umre od hladnoće, nego je vijest kada burzovni indeks padne za dva boda? ... Tolika neuravnoteženost posljedica je ideologija koje brane apsolutnu autonomiju tržišta i financijske špekulacije. Ujedno se niječe pravo državama, zaduženim za očuvanje javnog dobra, da nametnu ikakave oblike kontrole. Nova se tiranija tako rađa, nevidljiva i često virtualna, koja neumorno i neupitno nameće svoje vlastite zakone i pravila."
- Franjo I, "Evangeli Gaudium", 2014.

O ULOZI DRŽAVE U EKONOMIJI:

"Što se više poboljša položaj radničke klase kroz opće zakone zemlje, to manje potrebe da se traže posebni načini da im se pomogne... I među mnogim i važnim dužnostima vladara koji hoće najbolje za svoj narod, prva i glavna im je da djeluju striktno s pravdom - s onim vidom pravde koji se naziva distributivnim... Pravda dakle zahtjeva da administracija pažljivo čuva interese radničke klase, tako da oni koji u tako velikoj mjeri pridonose napretku države mogu i sami uživati u pogodnostima koje stvore - da im je osiguran stan, odjeća i tjelesno zdravlje, kako bi im životi bili manje teški i lakše podnošljiviji. Iz toga slijedi da treba pomno razmotriti sve mjere za koje slutimo da vode dobrobiti radnika. I nema straha da će takva briga biti štetna za ičje interese; naprotiv, bit će na dobrobit svima, jer ne može biti loše za državu ako od bijede zaštiti one o kojima toliko ovisi..."
- Leon XIII, "Rerum Novarum", 1891.

"Što se tiče državne vlasti, Leon XIII je smiono rastrgao okove koje je nametnuo liberalizam i hrabro naučavao da vlada ne smije biti samo čuvar zakona i ćudoređa, nego da mora upregnuti sve snage kako bi kroz cijeli sistem prava i institucija... razvila javnu i pojedinačnu dobrobit iz same strukture i administracije države... Nova grana zakona, posve neznana ranijim vremenima, nastala je iz ove kontinuirane i neumorne borbe da se energično zaštite sveta prava radnika... Ovi zakoni obvezuju na zaštitu života, zdravlja, snage, obitelji, domova, radnih mjesta, plaća te od nesreća na radu, jednom riječju, svega što se tiče zaštite radnika, a naročito žena i djece."
- Pio XI, "Quadragesimo Anno", 1931.

"Naravno da se ne niječe pravo državnog i javnog vlasništva nad proizvodnim dobrima, naročito onima koja u sebi nose preveliku moć da ih se prepusti privatnicima, bez razornih poslijedica za cijelokupnu zajednicu."
- Ivan XXIII, "Mater et Magistra", 1961.

"Državna administracija mora se stoga s velikom pažnjom i pozornošću posvetiti pitanju socijalnog i ekonomskog napretka, kao i razvoju nužne infrastrukture koja prati širenje proizvodnog sistema. Ova infrastruktura uključuje građenje cesta, transport, komunikacije, opskrbu vodom, javno stanovanje, zdravstvenu skrb, prikladne prostore za vjersku službu, te rekreacijske terene. Vlada također mora stvoriti i socijalnu infrastrukturu, kako bi otklonila svaku mogućnost da građani neće moći održati pristojan životni standard u slučaju neke nedaće, ili uvelike povećane obiteljske odgovornosti. Vlada također treba s ništa manjom energijom i efikasnošću osigurati prilike za zapošljavanje, sukladno kapacitetu radnika. Mora osigurati da se radnicima isplaćuje pravedna i dostojna plaća i da im se dopušta da se izjasne u gospodarskim pitanjima na kojima rade."
- Ivan XXIII, "Pacem in Terris", 1963.

O ULOZI SINDIKATA:

"Najvažniji od svega su radnički sindikati... Povijest potvrđuje koliko li su samo izvrsne rezultate ostvarili obrtnički cehovi iz drevnijih vremena. Ne samo da su osiguravali mnoge privilegije radnicima, nego su u velikoj mjeri bili zaslužni za napredak umjetnosti, kako nam brojni preživjeli spomenici svjedoče. Novi sindikati bi trebali biti prilagođeni zahtjevima našeg doba - doba šire obrazovanosti, različitih navika i daleko brojnijih potreba u svakodnevnom životu. Utješno je znati da zapravo već postoji nemali broj ovakvih asocijacija... no iznimno je poželjno da ih bude što više i da budu što efikasniji."
- Leon XIII, "Rerum Novarum", 1891.

"U ono vrijeme, u mnogim su nacijama ljudi na čelu države, očito zaluđeni liberalizmom, malo marili za radnička udruženja ove vrste: naprotiv, radije su im se otvoreno suprotstavljali, istovremeno dajući sve od sebe da potpomognu slične organizacije u drugim klasama društva, dok su upravo s kriminalnom nepravednošću nijekali naravno pravo udruživanja onima kojima je ono bilo najpotrebnije, kako bi se zaštitili od zlostavljanja moćnika. Bilo je i katolika koji su sa sumnjom gledali na napore radnika da se udruže u sindikate, kao da je to samo po sebi smrdilo na socijalistički ili revolucionarni duh. Stoga načela koja je Leon XIII svojim autoritetom proglasio zaslužuju najveću hvalu, budući su postigla slamanje tog neprijateljstva i raspršivanje takvih sumnja..."
- Pio XI, "Quadragesimo Anno", 1931.

"Katolički socijalni nauk ne smatra sindikate tek refleksijom 'klasne' strukture društva... Oni su uistinu glas borbe za socijalnu pravdu, za prava radnih ljudi u skladu s njihovim pojedinačnim zanimanjima."
- Ivan Pavao II, "Laborem Exercens", 1981.

O MINIMALNOJ PLAĆI, ODMORIMA, ZDRAVSTVU, MIROVINI, SOCIJALI...

"Kao prvo, radnika se mora plaćati dovoljno da izdržava sebe i svoju obitelj... A ako to uvijek nije moguće pod trenutnim okolnostima, socijalna pravda zahtjeva da se bez odlaganja sprovedu reforme koje će svakome radniku garantirati upravo takvu plaću."
- Pio XI, "Quadragesimo Anno", 1931.

"Pravedna je plaća konkretan način utvrđivanja pravednosti cijelog socioekonomskog sustava... Takva naknada može se isplatiti ili kroz ono što se naziva obiteljskom plaćom - dakle, jedinstvenom plaćom koju glava obitelji prima za svoj rad, dovoljnom za potrebe cijele obitelji, bez da drugi roditelj mora tražiti posao van doma - ili kroz druge socijalne mjere kao što su dodaci za obitelj ili subvencije za majke koje se posvete isključivo obitelji."
- Ivan Pavao II, "Laborem Exercens", 1981.

"Osim plaća, razne druge socijalne privilegije koje osiguravaju život i zdravlje radnicima i njihovim obiteljima igraju bitnu ulogu. Troškovi zdravstvene skrbi, naročito u slučajevima ozlijeda na poslu, zahtjevaju da medicinsko osiguranje bude lako dostupno radnicima i da, koliko god je moguće, bude jeftino ili čak besplatno. Još jedan segment privilegija je onaj vezan uz pravo na odmor. U prvom redu ovo uključuje redoviti tjedni odmor koji obuhvaća barem nedjelju, a također i duži period odmora, to jest godišnji odmor uzet u komadu ili kroz nekoliko kraćih perioda tijekom godine. Treći segment tiče se prava na mirovinu, na sigurnost u staroj dobi i na osiguranje od nesreća na poslu."
- Ivan Pavao II, "Laborem Exercens", 1981.

"Potrebno je s velikom predanošću na svim nivoima efektivno osigurati svima pravo na zdravlje, a naročito pristup primarnoj zdravstvenoj zaštiti... Također je važno na području zdravlja, integralnom dijelu svačije pojedine egzistencije i općeg dobra, uspostaviti istinsku distributivnu pravdu koja svima jamči, ovisno o objektivnim potrebama, adekvatnu skrb."
- Benedit XVI, "Caritas in Veritate -- For Equitable and Human Health Care." 2010.

O PRIVATNOM VLASNIŠTVU:

"Naši su prethodnici iznova i iznova inzistirali na društvenoj funkciji inherentnoj u pravu na privatno vlasništvo, jer ne može se nijekati kako su, prema Stvoriteljevom naumu, sva dobra ovog svijeta primarno namijenjena dostojnom uzdržavanju cijelog ljudskog roda. Dakle, kao što nas Leon XIII mudro uči u Rerum Novarum: 'tkogod da je primio od božanskog blaga velik dio svjetovnih bogatstva... dobio ih je u svrhu usavršavanja vlastite naravi i, u isto vrijeme, da ih može upotrijebiti, kao namjesnik Božje Providnosti, za dobrobit drugih.'"
- Ivan XXIII, "Mater et Magistra", 1961.

"Svi znaju da su crkveni oci krajnje jasno odredili dužnosti bogatih prema siromašnima. Kao što sv. Ambrozije piše: 'Ne daruješ ti svoje siromahu, nego mu vraćaš što je njegovo. Jer prisvajao si sebi stvari namijenjene za zajedničku dobrobit svima. Zemlja pripada svima, a ne bogatima.' Ove riječi uče nas da pravo na privatno vlasništvo nije apsolutno i bezuvjetno. Nitko ne može sebi prisvojiti dobra koja su višak samo za vlastitu privatnu uporabu, dok drugima nedostaju osnovni uvjeti za život. Ukratko, kao što nam crkveni oci i drugi eminenti teolozi govore, pravo na privatno vlasništvo ne može se nikad ispoljavati na štetu općeg dobra."
- Pavao VI, "Populorum Progressio", 1967.

I za kraj, as u rukavu:



- Sv. Toma Akvinski, "Summa Theologica" (SSP, Q66, A7), 1265-1274.


06.09.2014. u 23:35 • 0 KomentaraPrint#

subota, 28.06.2014.

Dobri stari Monthy Python :)

28.06.2014. u 19:59 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.06.2014.

Kritika (neo)liberalne ekonomije III: Filozofsko-teološka podloga

U prvom postu ove serije smo kroz povijesni pregled pokazali da liberalna ekonomija ne funkcionira. U drugom smo kroz ekonomske primjere pokazali kako ne funkcionira. Sada ćemo u trećem pokušati objasniti zašto ne funkcionira, analizom filozofije, ili bolje rečeno, teologije na kojoj se cijeli taj sustav temelji. Ovo smatram da je izrazito važno, jer danas u zapadnom svijetu ima i previše ljudi koji uvjeravaju sebe i sve ostale kako je liberalni sustav slobodnog tržišta posve kompatibilan s nekim konzervativnim, katoličkim svjetonazorom. Poput, recimo, ovog tipa u SAD-u, a ima već i sličnih slučajeva i kod nas.

I malom je djetetu jasno da ekonomski sustav koji apsolutizira ljudsku pohlepu, ograničenu samo tuđom pohlepom u vječnoj bitci tržišta, ne može baš biti kompatibilan s novozavjetnom filozofijom milosrđa, požrtvovnosti i zajedništva, pa čak ni sa starozavjetnim sustavom strogog autoriteta i detaljnog moralnog zakona. Kristovo "Ne možete služiti Bogu i pohlepi!" (Matej 6:24) nekako baš i ne ide ruku pod ruku sa "Greed is good!", motom neoliberalnog junaka Gordona Gekka, kojeg je Michael Douglas utjelovio u filmu "Wall Street". Niti se racionalni samointeres slobodnog tržišta baš primjećuje kad starozavjetni prorok grmi: "Jao pastirima Izraelovim koji napasaju sami sebe!" (Ezekiel, 34:2)

Katolički socijalni nauk formirao se u 19. stoljeću upravo kao reakcija na širenje liberalne ekonomije iz Engleske. Vrlo je znakovito da su među njegovim prvacima bila dva Nijemca: biskup Wilhem Ketteler i isusovac Heinrich Pesch. Prvi je bio "nevidljiva ruka" iza čuvene papinske enciklike Reruum Novarum ilitiga "O pravima i dužnostima rada i kapitala", koja se obično smatra temeljem modernog socijalnog nauka katoličke crkve. Sam je papa Leo XIII, koji je dao objaviti tu encikliku 1891. biskupa Kettelera nazivao svojim velikim prethodnikom u ekonomskim i socijalnim pitanjima. Drugi je pak bio profesionalni ekonomist koji je započeo karijeru kritikom slobodnog tržišta Adama Smitha. Pescha je kod Smitha naročito iritiralo što on pokušava ekonomiju opisati nekakvim univerzalnim, prirodnim zakonima, kao da je tu riječ o gibanju planeta a ne o ljudskim djelatnostima, temelj kojih moraju biti moralni zakoni.

Ti pioniri katoličkog socijalnog nauka bili su također izrazito zabrinuti zbog širenja marksizma u Njemačkoj, koji su vidjeli ne kao protivnika ekonomskog liberalizma, nego kao nešto što iz njega nastaje. Liberalizam i marksizam za njih su bile naprosto dvije strane jednako pokvarenog novčića. Ako su postavke liberalne ekonomije istinite, rezonirali su oni, marksizam onda nužno slijedi. Napokon, i Smith i Marx utemeljili su svoje sustave na filozofiji posve bezdušnog materijalizma, reducirajući ljudska bića maltene na životinje koje samo slijede bazne nagone i djeluju pod pritiskom izvanjskih sila. Ali ono što je bilo još očitije - barem u ona vremena dok je teološko znanje bilo u boljem stanju nego danas - jest da se u liberalnoj ekonomiji katolicima pod znanost zapravo prodavao protestantizam. I tu je bila srž problema!

Kada je Reformacija planula u 16. stoljeću, glavno teološko pitanje raskola između katoličke crkve i prvih protestanata bilo je: što točno treba za čovjekovo spasenje, dobra djela ili vjera u Boga? Katolici su oduvijek vjerovali da je potrebna neka kombinacija i jednog i drugog. Protestanti su, međutim, smatrali da samo vjera spašava, a da ljudska dobra djela nikako ne mogu čovjeka opravdati pred Bogom. To je prvo načelo protestantske teologije, Sola fide ("Samo vjerom").

A ako ljudi sami ne mogu sami učiniti apsolutno ništa da se spase, to onda automatski vodi k vjerovanju u predestinaciju, tj., predodređenost. Jer, ako je jedini faktor u spasenju samo ono što se Bogu hoće, a Bog je svemoguć i sve zna, onda je već unaprijed određeno tko će se spasiti a tko neće. Dakle sve je podređeno jedino Božjoj milosti. To je drugo načelo protestantizma, Sola gratia ("Samo milost").

Treće je pitanje bilo tko ima pravo definirati što se u kršćanstvu uopće treba vjerovati. Katolici su oduvijek vjerovali da je to crkva, te da se Biblija ne može interpretirati van tradicije crkvenog učiteljstva. Protestanti su međutim smatrali da je Biblija sama po sebi jedini autoritet, te da ju svaki vjernik osobno može čitati i interpretirati kako se njemu čini ispravnim. Ovo se načelo zove Sola Scriptura ("Samo Pismo") i dovelo je do toga da su prvi protestanti koji su se bunili protiv crkvenog autoriteta - kao recimo Martin Luther - pod stare dane doživjeli da se već treća generacija protestanata buni protiv onih koji su se pobunili protiv njih.

I četvrto načelo protestantizma jest Solo Christo ("Samo Kristom"), koje veli da je Krist jedina spona između Boga i ljudi i da je crkva sa svojim svećenstvom posve nepotrebna. Ovo naravno znači da ni sakramenti koje to svećenstvo dijeli nemaju nikakvog smisla, što u konačnici vodi tome da glavnina protestantskih sljedbi ne poznaje ispovijed. Jer nema nikakvog ljudskog čina kojim bi se ljudi mogli opravdati pred Bogom, pa prema tome u protestantizmu ne postoji nikakva definirana metoda za oprost grijeha.

Preslikajte sad ova četiri protestantska načela iz teologije u ekonomiju i dobit ćete liberalni sustav Adama Smitha. U tom sustavu, ljudska dobra djela ne znače ništa: nema nikakve garancije da će ljudi svojim radom osigurati prosperit (Sola fide). Neki će uspjeti, neki će propasti a to u konačnici ovisi samo o milosti i nemilosti tržišta (Sola gratia). Ne postoji nikakav autoritet, nikakva tradicija, nikakva zajednica, samo hrpa atomiziranih individualaca koji svaki za sebe interpretira stanje na tržištu i onda se vođen vlastitim interesima sukobljava sa svima ostalima (Sola Scriptura). Nema nikakve ljudske regulacije (svećenstvo), nikakvih strukturalne pomoći u tom sustavu (sakramenti) i, naravno, oprost dugova (ispovijed) je nezamisliv.

Da je protestantska teologija stvorila sustav liberalnog kapitalizma, ustvrdio je još njemački sociolog Max Weber početkom prošlog stoljeća. Samo za razliku od Webera, koji je i sam bio kalvinist pa logikom "svaki cigo svoga konja hvali" smatrao to nečim jako dobrim, ja baš nisam siguran koliko to služi protestantima na čast. Sam Jean Calvin u 16. je stoljeću bio poznat kao zagovaratelj lihvarenja: jest da je u Bibliji zabranjeno, pisao je, jest da vodi u prevaru koja vodi u tiraniju, ali što ga ne bi tu i tamo probali? Prvi kalvinisti bili su mahom švicarski bankari koji su smatrali da Bog mrzi sirotinju zato što je lijena i ništa ne radi, dok njih pak blagoslivlja bogatstvom zato što su predodređeni za spasenje. U Francuskoj je kalvinizam postao religijom feudalne oligarhije, kojoj su njegove anti-autoritativne, svaki-čovjek-za-sebe doktrine došle kao bogomdani izgovor za oružanu pobunu protiv monarhije. U Engleskoj je pak kičma protestantizma bila zloglasna Whig stranka, potekla od plemića koji su se tijekom Reformacije bajoslovno obogatili na pljački crkvene imovine pod Henrikom VIII. Do konca 17. stoljeća postali su toliko moćni da su mogli zbaciti katoličkog kralja Jamesa II i dovući si na vlast nizozemskog protestanta Vilima III Oranskog. Apolget te urote bio je otac liberalne filozofije (ali ne još i ekonomije) John Locke, koji je osmislio političku teoriju po kojoj je država zapravo samo društveni ugovor između hrpe pojedinaca, pa ako nam se ne sviđa kako funkcionira, lako možemo taj ugovor raskinuti a zemlju prodati strancu. Whigovi su zahvaljujući toj smjeni vlasti početkom 18. stoljeća uspjeli preuzeti British East India Company i osigurati joj državni monopol. Adam Smith bio je na njihovom platnom spisku, a prije nego se bacio u ekonomiju, bavio se etikom. "Nikad nisam doživio da ljudi koji se puno trude oko općeg dobra naprave puno dobrog!" cinično je zapisao u svom "Wealth of nations", otkrivajući tako svoj fatalistički mindset izrastao iz protestantske teologije.

I to je temeljni razlog zašto laissez faire ekonomija ne funkcionira: zato što se ne temelji na nikakvom znanstvenom, objektivnom, logičnom sagledavanju činjenica, nego na čistoj vjeri. Proponenti ideologije slobodnog tržišta naprosto žele vjerovati da je ona istinita, facts be damned! I ako se stvarnost ne poklapa njihovim vjerovanjima, onda je za to redovito netko drugi kriv: ili država koja se u sve petlja, ili komunjare koje sve upropaste, ili lijena sirotinja koja ništa neće raditi, bilo tko ili bilo što, jedino je sama ideologija uvijek nepogrešiva i bogomdana. To je čista pseudoznanost, poput kreacionizma ili vjerovanja u vanzemaljce i kao takva može biti vrlo, vrlo opasna. Istina, svaki čovjek ima pravo vjerovat štogod hoće, ali državna politka ne bi se smjela temeljiti na ničijoj vjeri, nego na nekim nacionalnim interesima i objektivnim činjenicama. Napokon, katolički vjernici - ili oni koji se predstavljaju kao takvi - trebali bi se valjda držati onoga što naučava katolička crkva, a to je katolički socijalni nauk: ne protestantske doktrine zamaskirane u znanost!

"Neki ljudi i dalje brane teorije koje prepostavljaju kako će ekonomski rast, potaknut slobodnim tržištem, neizbježno dovesti do veće pravednosti i uključivosti u svijetu. Takvo mišljenje, koje nikad nije bilo činjenično potvrđeno, izražava grubo i naivno povjerenje u dobrotu onih koji gospodare ekonomskom moći te u sakralizirane procese prevladavajućeg ekonomskog sustava. U međuvremenu, odbačeni i dalje čekaju."

- papa Franjo, "Radost evanđelja"



26.06.2014. u 14:33 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 24.06.2014.

Kritika (neo)liberalne ekonomije II: Ekonomski problemi

U prošlom smo postu analizirali povijesni razvoj ekonomske škola slobodnog tržišta i zaključili da je riječ o čistoj subverziji i sabotaži. Imajući dakle na umu da je taj sustav stvoren tako da ne funkcionira, sada možemo iznutra analizirati zašto točno ne funkcionira. Glavninu nekoherentnosti i nefunkcionalnosti Laissez faire ekonomske škole uobličio sam ovdje u nekih osam, vrlo konkretnih problema.

1) MIKROEKONOMIJA UMJESTO MAKROEKONOMIJE
Kako Friedrich List lijepo veli u svojoj kritici Adama Smitha, čitav sustav slobodnog tržišta u osnovi se svodi na "ekonomiju kramara." Imamo s jedne strane prodavača (ponudu), s druge kupca (potražnju) a između njih pult (tržište) i to je to! Svatko od njih ima svoj interes i svoje vlasništvo. Ništa drugo u tom sustavu ne postoji, ili se ne razmatra: nit društvo, nit vlada, nit moćni pojedinci i grupe, nit potrebe gladnih i sirotih, nit neki nacionalni interesi, nit javno dobro, nit tehnološki razvoj, ništa! Smith je naprosto mikroekonomski sistem računovodstva podvalio pod makorekonomski sistem upravljanja nacijom. Njegovom se logikom možda može voditi knjigovodstveni servis, ali se sigurno ne može voditi država.

2) EKONOMIJA KAO PRIRODNA ZNANOST
Smith i njegovi sljedbenici ekonomiju pokušavaju predstaviti kao prirodnu znanost, koja opisuje sustav prirodnih zakona, nepromjenjivih i bogomdanih poput zakona gravitcije u newtonovskoj fizici, na koje ljudi nemaju i ne mogu imati apsolutno nikakva utjecaja. Ekonomija je, međutim, društvena znanost, koja proučava društvena zbivanja i tu, kao ni u povijesti ili sociologiji, ne može biti govora o nekakvim "zakonima" kakvi postoje u prirodnim znanostima poput matematike, fizike i kemije. Ljudi su razumna bića sa slobodnom voljom te uvijek mogu donekle djelovati izvan okvira nekakvih prirodnih datosti. Zamislite koliko bi apsurdno bilo da neki povjesničar proglasi da je otkrio nekakve "zakone" koji upravljaju cijelokupnom ljudskom povijesti, pa potom iz toga, temeljem nekih statističkih podataka napravi matematički model kojim će predviđati kako će ljudsko društvo izgledati u budućnosti. Takvog Nostradamusa ili vidovitog Milana znanstvena bi zajednica odmah ismijala kao šarlatana. No u slučaju ekonomije, svima su puna usta o "zakonima tržišta", na temelju kojih se onda izrađuju matematički modeli i rade neka predviđanja ljudskih aktivnosti koja, za divno čudo, gotovo uvijek ispadnu pogrešna u stvarnom svijetu.

3) IDOLOTARIJA TRŽIŠTA
Liberalni ekonomisti o tržištu govore maltene kao da je to neko božanstvo čiju volju može interpretirati samo pomazana kasta ekonomskog svećenstva upućena u njegove misterije ("Tržište predviđa...", "Zakoni tržišta nalažu...", "Ako ne napravimo to i to, tržište će..."). Realno gledajući, nikakvo tržište zapravo ne postoji. To je samo naziv za nekakvu post-factum, statističku aproksimaciju određenih ljudskih djelovanja. Zbog toga tržišta sama po sebi nisu nikad ništa napravila: ona su naprosto posljedica djelovanja pojedinaca kroz neke već postojeće društvene strukture. A te društvene strukture, s nekakvim donekle sređenim sustavom zakona i procedure kroz koje pojedinci donekle mogu djelovati, obično se zovu države.

Da je sve bilo podređeno "zakonima tržišta", recimo, ne bi nikad došlo do izgradnje željeznice u 19. stoljeću. Tržišta ne bi nikad pokazala nikakvu potražnju za prugama i vlakovima: svi bi i dalje ulagali samo u razvoj i prodaju potkova i sedla, najnoviji model, s dvije dodatne zakovice - besplatno! Željezničku infrastrukturu u 19. stoljeću izgradile su ex nihilo nacionalne vlade, vođene nekom svojom politikom nacionalnih interesa. Tek su na temelju te državne intervencije onda nastala posve nova tržišta za posve nove proizvode i nova radna mjesta.

Liberalni ekonomisti, međutim, konstantno osporavaju državama mogućnost da naprave išta, a kamo li išta korisno u sferi gospodarstva. Jaosiga državi koja pokuša intervenirati u ekonomiju i ogriješi se o zakone tržišta - navući će propast na sve nas! Riječ je o zbilja krajnje okultnom iracionalizmu koji se prodaje pod znanost. Nekakva realna, smislena društvena struktura kroz koju se neki bog i može donekle napraviti blokira se, a sve se prepušta nekoj posve apstrahiranoj ideološkoj utopiji. Upravo je ironično koliko je sustav koji samog sebe stalno naziva liberalnim zapravo podređen fatalizmu.

4) ILUZIJA KONKURENTNOSTI
U sustavu slobodnog tržišta, ljudi i organizacije svedeni su na biljarske kugle koje se stalno sudaraju i odbijaju pod utjecajem nekih vanjskih sila. Dvije ili više kugli se naravno nikad ne mogu dogovorit da među sobom namjeste ishod biljarske igre, pa otud iluzija da firme stalno moraju konkurirati jedne drugima na tržištu, te će se tako naravno rušit cijena, dić kvaliteta, povećat proizvodnja, poticat inovacija i, jednom riječju, događat čudesa! Realno gledajući, u nekoj stvarnoj tržišnoj ekonomiji konkurencija praktički pa da i ne postoji.

Imate dvije tvrtke koje proizvode isti proizvod i prodaju ga na istom tržištu. Jedini način da one jedna drugoj konkuriraju jest da svaka proizvodi čim više i prodaje za što manju cijenu. Drugim riječima, svaka od njih mora si stvarati dodatne troškove i trpjeti dugoročne gubitke da onu drugu izbaci iz posla. Sad se naravno postavlja pitanje: zašto bi itko normalan to radio? Zašto bi ijedna od tih tvrtki bila voljna riskirat vlastiti bankrot samo da onu drugu izbaci iz igre? Ne bi li bilo puno bolje za njih obadvoje da se organiziraju u kartel, podijele tržište među sobom, te dogovore peterostruku cijenu proizvoda ispod koje niti jedna neće ići? Nema dodatnih troškova, nema dugoročnih gubitaka, samo profit!

Kartelizacija i monopolozacija tržišta apsolutno je najnormalnija pojava ikad igdje, i jedini koji tu ne vide šumu od drveća su liberalni ekonomisti. Konkurentnost na tržištu može postojati samo u vrlo kratkim razdobljima, i to gotovo isključivo na vrlo novim i vrlo mladim tržištima. I zbog toga karteli naravno ne trpe nikakvu inovativnost i zapravo guše razvoj novih tehnologija koje omogućuju otvaranja novih tržišta te razvoj potencijalne konkurencije. Jednom kad se tvrtka ili grupa tvrtki etablira na nekom tržištu štitit će stečene pozicije kao ličke medvjede i aktivno raditi na suzbijanju bilo kakve potencijale konkurencije. I tada u taj kartel mora intervenirati država kao neka viša sila te natmetnuti tim tvrtkama neke regule i zakone od općeg interesa: da, npr., ne proizvode šrot, ne sprečavaju druge da proizvode bolje, ne naplaćuju deseterostruke cijene, ne spuštaju plaće svojim radnicima, ne sele proizvodnju u druge zemlje, itd. Na takav se način onda može formirati neka relativno normalna nacionalna industrija. U protivnom, ako država ne intervenira, ili je naprosto preslaba da nadjača kartel koji se formirao na njenom teritoriju, stvari mogu postati jako, jako gadne.

Hoćete tržište posve oslobođeno državnih intervencija? Pa, promislite si onda malo kako izgleda globalno tržište narkotika, u čiju proizvodnju i prodaju sigurno ne intervenira nikakva javna vlast. I koji je rezultat toga? Apsolutna i potpuna dominacija kartela, koji doslovce ubijaju svaku moguću konkurenciju.

5) KRIVA PODJELA EKONOMIJE
Advokati slobodnog tržišta stalno govore o antagonizmu privatnog i javnog sektora u ekonomiji. No to je posve promašena analiza. Stvarni antagonizam jest između proizvodnog i financijskog sektora. Glavni problem ekonomije danas nije dominacija javnog nad privatnim, niti čak obrnuto, privatizacija javnog, glavni je problem dominacija financija nad proizvodnjom. Neoliberalni ekonomisti profesionalno su nesposobni uočiti razliku između toga dvoga: oni naprosto ne mogu shvatiti da opipljiva, stvarna, materijalna dobra kao što su recimo ceste, bolnice, škole imaju neku vrlo realnu vrijednost, dok novci, obveznice, dionice i slične financijske umotvorine imaju posve iluzornu vrijednost. Njima sve to dođe jedno te isto, pa zato i samo gledaju kom će prodati autoceste da namire rupu u budžetu, ili kako razbucat imovinu tvornice da se namire krediti banci, a radnike na ulicu. To je otprilike logika čovjeka koji si proda kuću za milijun kuna zato da bi mogao tjedan dana živjeti u superluksuznom hotelu.

Cijela poanta ekonomije kao znanosti jest da ustroji društvo na takav način da se mogu zadovoljiti sve ljudske materijalne potrebe. Novce se ne može jesti, niti njima odijevati, niti ih koristiti za išta drugo osim da ih se zamijeni za neku stvarnu vrijednost - koje naravno neće biti ako netko ne uloži vrijeme i rad da ju proizvede. Veliko povijesno postignuće modernih nacionalnih država, nastalih u Europi od 15. stoljeća pa nadalje, bilo je upravo u tome da je centralna vlast počela promovirati interese cehova i manufaktura nasuprot interesima bankara i lihvara. Tako su i nastale prve industrije, kada je financijski sektor što zakonima što silom podčinjen interesima proizvodnje. I to mora biti prva i zadnja uloga države u regulaciji ekonomije: da se bori protiv bankara, sprečava lihvarenje, otpisuje dugove gdje je to potrebno, te osigurava da novci stalno teku u proizvodnju novih vrijednosti, dobara i usluga, a ne da se cuclaju iz nje.

6) MISTIFIKACIJA NOVCA
Usko vezano uz to jest da liberalna ekonomija ne shvaća ili ne želi shvatiti pravu narav novca. Na kramarovom pultu, gdje se sva ekonomija svodi na trampu ja-tebi-ti-meni, novac je naprosto još jedna u nizu roba ili proizvoda koji se mjenja za sve ostalo. Stoga liberalni ekonomisti imaju tendenciju pripisivati novcu nekakvu inherentu ili univerzalnu vrijednost, pa otud imbecilne parole poput "Otkud državi pare za sve to?" Kao da su te pare neki dukati zbog kojih rudari moraju danima crnčiti u rudniku da iskopaju i istale zlato!

Novac nema nikakve vrijednosti osim one koju država koja ga izdaje odredi da ima. Realan trošak štampanja jedne novčanice od 1000 kuna jest vjerojatno par desetaka lipa. Novac dakle nije vrijednost. On je jamstvo države da će se negdje, nekad, nekako stvoriti vrijednost za koju će se taj novac moći zamijeniti. Novac je naprosto portabilni dražvni dug! Stoga je njegova vrijednost upravo inverzna realnoj vrijednosti dobara i usluga. Ako na tržištu imate veću potražnju za dobrima i uslugama, onda se vrijednost novca smanjuje. Primjer je Weimarska republika 1920-ih, gdje je jedna šturca kruha koštala 100 milijardi maraka. S druge strane, ako na tržištu imate manju potražnju za dobrima i uslugama, vrijednost novca raste. To je u načelu situacija u kojoj smo mi danas, kad ljudi rade za kikiriki i prodaju obiteljsko srebro samo zato da zgrnu koju paru.

Cijela poanta regulacije makroekonomije jest kako pogoditi pravi omjer između količine novca i količine dobara i usluga. Obzirom da je svrha ekonomije, rekosmo, ta da dobijemo što više stvarnih dobara i usluga, onda se mora stvorit situacija u kojoj će novac vrijediti manje od dobara i usluga, pa će svi htjet radit da ih stvore još. A to znači da novca mora ukupno biti više od dobara i usluga, kako bi potražnja za njim bila manja. A kako novac nije drugo nego državni dug, onda to znači da ukupna količina dugovanja u državi uvijek mora premašivati ukupnu realnu vrijednost dobara i usluga koja ta država trenutno posjeduje. I ovo pokazuje koliko je ideja da se ide kresati proračun kako bi se uštedile pare u svom korijenu idiotska: jer, država kojoj je budžet u deficitu ima znači ekonomiju u kojoj se nekog boga i radi. Deficit državnog proračuna znači naprosto da mi kao društvo jamčimo da će naš rad jednog dana stvoriti više vrijednosti nego što ih imamo sada! Obrnuto, država u kojoj se smanjuje deficit u budžetu, ili je budžet balansiran, ili joj budžet ide u plus je, da prostite na izrazu, u govnima do grla. Jer to znači da se stvarna vrijednost dobara i usluga smanjuje na račun fiktivne vrijednosti novca. Dakle mi kao društvo prestajmo s radom i proizvodnjom novih vrijednosti, gledamo samo kako da sve to prodamo, zgrnemo neku paru i strpamo je u čarapu.

Sve je ovo špansko selo za veliku većinu liberalnih ekonomista. Njima je jedino bitno da s ove naše strane kramarskog pulta bude više krame nego s one druge. Takav je mentalitet legendarni Držić dobro pogodio u liku svog starca Skupa, koji živi kao zadnja sirotinja dok si u grobu čuva blago nad kojim samo jamra: "Tezoro, tezoro!" Sva logika liberalne ekonomije i balansiranja budžeta ide upravo prema tome da smanji, a ne poveća stvarna vrijednost na nivou države, da se prekine sav rad i proizvodnja, a ljude učini ovisnim o novcu za koji više ništa neće moći nabaviti, osim naravno onog što im "tržište" isporuči iz stranih zemalja.

7) NESHVAĆANJE ULOGE POREZA
U liberalnom sustavu oporezivanje se prikazuje maltene kao državna pljačka, jer to im dođe kao da kramaru netko pod prijetnjom sile uzima novce s one strane pulta. No pogledamo li stvar iz perspektive države, postavlja se naravno banalno očito pitanje: kog će vraga državi novci? Novce si ona sama štampa i onda ih emitira u ekonomiju, pa zašto ih onda treba kupiti natrag kroz poreze? Ako joj baš toliko silno trebaju, pa nek si ih naprosto uzme kolko hoće, odmah u štampariji, dok su još friški.

Poanta je, naravno, da državi ne trebaju novci, nego rad, dobra i usluge koje njeni stanovnici proizvode i mijenjaju za novac koji država proizvodi. Kako smo gore rekli, ako si država hoće stvorit još više dobara i usluga, mora prvo naštampat još više novaca. E sad to naravno stvara opasnost od inflacije, to jest, da vrijednost novca toliko oslabi da do vremena kad se ta nova dobra i usluge naprave, nitko ih više neće moć kupit za te pare. Stoga, da ne bi baš ljudi s novčanicama brisali noseve, država povisuje poreze kako bi stvorila umjetnu potražnju za novcem i tako mu održala vrijednost stabilnom dok se nova dobra i usluge ne stvore. Ovo je naprosto logika vožnje automobilom: hoćemo vozit brže (povećat količinu dobra i usluga u opticaju) moramo dodati gas (upuhat novce u sustav). No da nam ne bi makina pregorila (nastala inflacija) moramo istovremeno šaltat u višu brzinu (povećat poreze).

Druga svrha poreza jest, naravno, da država njima regulira što hoće da joj ljudi rade. Kockanje, pornografija, financijske špekulacije i slične fakinarije nisu baš neke djelatnosti koje dugoročno pridonose boljitku društva, pa stoga, ako nećemo da cvjetaju na uštrub nekakve produktivne, realne ekonomije, poreznom presijom smanjimo njihov opseg i preusmjerimo poslove od tamo na nešto što društveno korisno. I ovdje laži glavni razlog zašto je potrebno bogataše oporezovat do grla: da ih se natjera da svoje bogatstvo reinvestiraju natrag u produktivnu ekonomiju! Ljudi koji imaju hrpe para ne trebaju ništa radit, mogu se samo po cijele dane luftat na svojim 500-metarskim jahtama u društvu harema ukrajinki, a njihovo bogatstvo samo miruje u bankama, na burzi ili u nekretninama. Treba te ljude natjerat da te pare ulože natrag u produktivnu ekonomiju, tako što će im se pošten komad tog bogatstva oporezovat.

Imamo, recimo, direktore ili menadžere koji su u svojim kompanijama na pozicijama moći da sami sebi određuju plaće. I što sad njih sprečava da izvuku sav profit iz tvrtke, isplate si ga kroz bonuse i kompenzacije, pa onda to sve spiskaju na teške droge i lake ženske negdje na Bahamima? Pa, recimo, porezna stopa od 90% koju će im država udrit na godišnja primanja od bogznakolko milijuna. Ako znaju da ih to čeka čim iznesu pare iz tvrtke, onda je puno vjerojatnije da će ih zadržat u njoj, reinvestirati u daljnje širenje proizvodnje i razvoj tehnologija, a možda čak i dić plaće radnicima!

8) NEPOŠTIVANJE SINDIKATA
Zagovornici slobodnog tržišta sindikate ne mogu smisliti i otvoreno ili prikriveno promoviraju njihovo dokidanje. Što je glupost čak i iz njihove vlastite perspektive, jer temeljna logika slobodnog tržišta trebala bi kao biti pregovaranje. Dvije strane trebale bi kao postić nekakav optimalan dogovor, vođene ničim drugim nego vlastitim interesom. Sad se naravno postavlja pitanje: kako se točno čistačica Barica može dogovoriti oko svoje mizerije od plaće s multinacionalnom kompanijom koja obrće nebrojive milijarde? Barici je ta crkavica koju dobiva pitanje gole egzistencije, dok kompanija upošljava još na tisuće takvih radnika i neće ni trepnut ako neke baci na cestu. Jedini način na koji se i egzistencija kompanije može dovesti u pitanje jest da se svi ti radnici povežu i zaprijete blokadom cijelokupne proizvodnje: pa ili ćemo svi skupa ostat bez posla, ili ćemo svi skupa postić neki dogovor od općeg interesa! Liberalni ekonomisti žive u nekom svijetu snova, gdje na tržištima sa tisućama radnika i šačicom poslodavaca, svaki radnik ponaosob kao može birati kod kog će i pod kojim uvjetima raditi. Plus da su poslodavci vrlo vjerojatno povezani u kartel, što zbog nekog vraga liberalna ekonomija nikad ne želi vidjeti: ali ako se radnici nasuprot njih povežu u sindikat, to je odmah komunizam, katastrofa, apokalipsa!

Drugi i još bitniji razlog zašto sindikati moraju postojati jest da je to jedini tip organizacije koji efektivno sprečava nastanak diktature. Za nekoga kome je navodno stalo do slobodnog, otvorenog društva, ovo bi valjda trebala biti bitna stavka. Preporučam svim zagorovnicima liberalne ekonomije da si pročitaju Machiavellijeve Diskurse o povijesti Rima, te naročito obrate pozornost što taj stari firentinski lisac ima za reći o ulozi pučkih tribuna u Rimskoj Republici. Rimski su se pučani znali organizirati i izboriti za svoja prava, tako da bi si izabirali svoje vlastite vođe - tribune - koji su branili njihove interese u senatu i na sudovima, suprotstavljajući se samovolji vladara i pohlepi plemstva. Tribuni su služili kao instucionalni klin koji je držao vlast i plemstvo razdvojenima, te tako omogućavao da se neki opći interesi pučanstva proguraju kroz politički sustav republike. Onog trena kad su tribuni izgubili svoju moć, Rim se iz republike transformirao u diktaturu! Ista priča dogodila se u Europi u prvoj polovici 20. stoljeća: svaki totalitarni režim modernog doba imao je kao svoj prvi cilj dokidanje sindikata, bilo da ih uništi (fašizam), bilo da ih oslabi pretvorivši ih u državne službe (komunizam). I to je bitna uloga koju sindikati imaju u društvu, da služe kao protuteža interesima što vlade, što krupnog kapitala. Ako sindikati nestanu, ili naprosto budu dovoljno oslabljeni da više nisu faktor u toj priči, onda će ili krupni kapital preuzeti vladu (fašizam) ili će vlada preuzeti krupni kapital (komunizam). Diktatura je zajamčena u oba slučaja!

Naravno, uzevši u obzir da su glavni propnenti Laissez faire ekonomija u 20. stoljeću ujedno bili i proponenti diktatura, onda ni ne čudi baš toliko da ih sindikati žuljaju.

24.06.2014. u 14:00 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.06.2014.

Kritika (neo)liberalne ekonomije I: Povijesni pregled

Ne može se čovjek boriti protiv simptoma a bez da se dotakne same bolesti. Stoga je nužno, prije nego li nastavimo s kritikom mjera štednje i rezanja proračuna, načiniti temeljitu kritiku ekonomske teorije klasičnog liberalizma, te njenih kćeri, libertanizma (austrijske škole) i neoliberalizma (čikaške škole), iz kojih takve sulude ideje potječu. Mislim općenito na gospodarsku doktrinu Laissez faire, što u slobodnijem prijevodu znači otprilike "Gonjaj sve", a podrazumijeva neograničenu slobodu tržišta, ograničenu (ili nikakvu) ulogu države u ekonomiji, apsolutnu svetost privatnog vlasništva, te, naravno, ograničavanje državne potrošnje i investicija.

Riječ je o žestokoj i poprilično očitoj demagogiji, a kritiku iste razdijelit ćemo na tri posta: počevši s povijesnim pregledom, potom s ekonomskim aspektima i na kraju s filozofskom podlogom iste. Prvi se dio dakle bavi poviješću i razvojem liberalne ekonomije, od njenog začeća u 18. stoljeću do njenih reinkarnacija u ovim našim vremenima.

Engleska je bila prva zemlja u povijesti koja se industrijalizirala, a taj razvoj ima zahvaliti politici strogog protekcionizma, državnog intervencionizma i nacionalnog bankarstva, koje je prakticirala još od 17. stoljeća. Engleske kompanije oduvijek su bile u najužoj sprezi s kraljevskom vlasti, koja ih je štitila od bilo kakve strane konkurencije carinama i subvencijama za razvoj domaćeg poduzetništva. Tijekom vladavine George-a I (od 1714-1727), sve kompanije koje nisu imale kraljevsku povelju stavljene su van zakona, a kolonijama je zabranjen izvoz gotovih proizvoda u Englesku. Svaku naznaku strane konkurencije domaćoj industriji vlada je promptno likvidirala. I još debelo u drugoj polovici 18. stoljeća, engleski su se lordovi u parlamentu pjenili da uvoz i jednog jedinog stranog čavla znači izdaju kraljevstva!

Ploča se međutim okrenula do 1775., kada su kolonije u Americi digle revoluciju protiv ovakve drakonske politike i izborile se za samostalnost od Londona. Vidjevši da je vrag odnio šalu i da će ostati i bez drugih kolonija ako ne promjene priču, Englezi tada pokušavaju prikriti svoju politiku ekonomskog nacionalizma, a kolonijama i drugim zemljama uvaliti kukavičje jaje kojim bi ih spriječili u razvoj konkurentskih industrija. I tu u priču ulazi Adam Smith, škotski računovođa s vezama u British East India Company-u. Njegov je zadatak bio osmisliti bilo kakvo opravdanje da se strane vlade uvjeri kako je njihov najbolji nacionalni interes skinuti gaće i prepustiti se silovanju britanskog kapitala.

1776. Smith objavljuje svoju čuvenu knjigu "Wealth of Nations", temelj liberalne ekonomske misli koja, u osnovi, tvrdi da bogatstvo zemalja ne proizlazi iz razvoja proizvodnje, infrastrukture i tehnologije, nego iz trgovine. Države stoga trebaju dokinuti sve barijere slobodnoj trgovini - kao što su recimo carine za stranu ili subvencije za domaću proizvodnju - i općenito se ne miješati u ekonomska pitanja, prepuštajući svo gospodarstvo inicijativi privatnih pojedinaca i kompanija. I kad se već sve podređuje logici trgovca, država također ne bi smjela trošiti više nego što privređuje, nego mora težiti balansiranoj potrošnji (ako već ne može imati budžet u plusu). Zaboravite na ulaganja u infrastrukturu, obranu, administraciju, što će vam to, nego si hajde lijepo pustite ljude da spiskaju i zadnju paru na britansku šrot robu.

Neki bi sad postavili pitanje: što će točno spriječiti nekoga, recimo... oh, ne znam - Engleze? - da zloporabe takav sustav, u koji se država ne samo ne smije miješati, nego je i dobrano oslabljena luđačkom košuljom u koju si je sabila javnu potrošnju? Pa, objašnjava Smith, sustav slobodnog tržišta čarobno regulira nevidljiva ruka koja se uvijek brine da sve ispadne baš super i u redu. Ne, zbilja! Ali samo ako država ne gleda i ne miješa se u ekonomiju! Jer ako država makar i proviri, nevidljiva ruka se više ne vidi, a tržište ode kvragu i ništa više ne valja!

Smithova cijela ekonomska teorija idiotska je upravo kao što i zvuči. Većini je ljudi onomad bilo kristalno jasno o čemu se radi: o ekonomskoj subverziji u ime gospodarskog rata koji je britanski imperij vodio protiv ostatka svijeta. I većina je ljudi tada bila dovoljno pametna da Smithove umotvorine odkanta. Američki revolucionari koji su upravo izborili svoju neovisnost od Londona nisu htjeli ni čuti o slobodnom tržištu, u kom su jasno vidjeli najveću prijetnju njihovoj neovisnosti, odmah nakon otvorenog rata. U Europi i Aziji, pak, nove nacionalne ekonomije 19. stoljeća - u Njemačkoj, Rusiji i Japanu - sve su odreda potpomagale svoje mlade industrije carinama na uvoz, sustavom nacionalnog bankarstvom i masovnim ulaganjima u infrastrukturu. Drugim riječima, posve su ignorirali sve što im je Engleska savjetovala da rade, a radili su isto ono što i Engleska stoljeće prije njih.

Čuveni njemački ekonomist toga doba, Friedrich List, najbolje je to objasnio u svojoj kritici Adama Smitha, naslovljenoj “Nacionalni sistem političke ekonomije“:

"Vrlo česta i lukava varka kad netko dosegne vrhunac veličine sastoji se u tome da odbaci ljestve kojima se sam uspeo, kako bi drugima onemogućio da se uspnu za njim. U tom leži tajna kozmopolitske doktrine Adama Smitha...

Bilo koja država koja carinama na uvoz i kontrolom plovidbe digne svoju industrijsku proizvodnju i svoju mornaricu do takvog stupnja razvoja da joj niti jedna druga država više nije konkurencija, ne može učiniti ništa mudrije nego odbaciti ove ljestve vlastite velebnosti i početi drugim narodima popovati o blagodatima slobodne trgovine...

Da su Englezi sve prepustili tržištu - 'Laissez faire, laissez aller', kako to njihova popularna ekonomska škola preporuča - [Njemački] trgovci iz Stalhofa i dalje bi prodavali u Londonu, Belgijanci bi i dalje proizvodili pamuk za Engleze, a Engleska bi i dalje služila za ispašu ovaca Hanzetskoj Ligi..."


U zemljama koje su prihvatile, ili bolje rečeno, kojima su Englezi nametnuli ekonomiju slobodnog tržišta, rezultati su bili genocidni. Jedan od primjera je Irska, koja je 1800. sjedinjena s Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije. Zbog toga, kada je 1845. došlo do loše žetva krumpira, vlada u Irskoj nije naprosto mogla napraviti redistribuciju hrane gladnom stanovništvu, kako je to činila u proteklom stoljeću. Ne, ne, ne, to bi značilo mješanje države u ekonomiju i povredu svetih zakona tržišta! Engleski su trgovci stoga nastavili izvoziti odprije ugovorene pošiljke krumpira u London, a Irsku je poharala glad zbog koje je izgubila oko četvrtine svoje populacije - što pomrlo, što emigriralo!

U Kini je, recimo, carska vlast smatrala kako nije baš zgodno da im Englezi u zemlju švercaju opijum. Kineske su vlasti, vođene svojom konfucijanskom etikom, smatrale da prodaja droge nije gospodarska grana koja bogznašto pridonosi nekom općem dobru i razvoju društva. Ali jasno da ne može država određivati što je dobro a što je loše u gospodarstvu, to se mora prepustiti sudu tržišta! Stoga su Britanci u ime slobodnog tržišta poveli dva krvava rata protiv Kineza kako bi ih natjerali da prihvate uvoz opijuma. Rezultat do druge polovice 19. stoljeća bio je skoro pa potpuni kolaps Kine plus britanska aneksija Hong-Konga, koji je postao glavna točka unosa droge u kinesko društvo. Ovo je, inače, vjerojatan razlog zašto su mnogi moderni libertarijanci toliko zaluđeni idejom legalizacije lakih droga: bit će da još pamte kakav su to dobar biznis njihovi ideološki pradjedovi napravili trujući Kineze.

Jedno mjesto gdje je britanska ideologija slobodne trgovine prihvaćena sama od sebe bio je američki Jug. Naime, južnjačkim se robovlasnicima jako svidjela ideja da se država nema što petljati u ekonomiju, jer onda naravno da neće ići zabranjivati ni ropski rad. Srećom po crne robove, u to su vrijeme Republikanci s Lincolnom na čelu bili državni intervencionisti da im nije bilo ravnih, te su do 1865. potukli Jug u Američkom građanskom ratu. Taj se rat nije vodio toliko zbog silne američke ljubavi prema crncima (mo'š mislit!), koliko zbog čiste nacionalne sigurnosti. Sjevernjaci su jasno vidjeli što Englezi rade okolo po svijetu i shvaćali su da će im južnjački robovlasnici doći maltene kao britanska peta kolona. Liberalna ekonomija slobodnog tržišta i ropski rad na južnjačkim plantažama kresali su cijene rada i proizvoda i na sjeveru, te tako efektivno gurali kajlu u razvoj nacionalne industrije.

Ironija u cijeloj toj povijesti jest da su Englezi do polovice 19. stoljeća polako počeli pušiti vlastite laži: zaboravljajući na vlastitu tradiciju ekonomskog nacionalizma i protekcionizma, počeli su vjerovati kako je liberalizam Adama Smitha zaista temelj gospodarske moći njihova imperija. Stoga je sir Barnard Byles 1849. preventivno objavio knjigu naslovljenu "Sofizmi slobodne trgovine", jednu od najboljih i najopširnijih kritika Laissez faire ekonomije ikad napisanu. Iz pera britanskog lorda, za njegova britanske sunarodnjake, da ih podsjeti kako se britanska gospoda ne spominju na isti način doma i po svijetu. Prosim lepo! Na žalost ili na sreću, to nije funkcioniralo: britanska propagandna mašinerija bila je toliko moćna da je na kraju sama sebe uspjela uvjeriti da je dan noć. Kad je njima samima voda počela dopirati do grla, britanski su lordovi u parlamentu počeli posve otvoreno govoriti o tome kako je cijeli sistem bio osmišljen da ga se implementira u drugim zemljama, a nikako ne u Britaniji. Da citiramo dio govora koji je gospodin Robinson, rođak britanskog premijera Lorda Godericka, održao u Parlamentu 22. listopada 1831:

"Druge nacije dobro su znale, kao i časni lord nasuprot meni i oni koji su surađivali s njim, da smo mi pod slobodnom trgovinom oduvijek podrazumijevali, ništa više niti manje nego da, pomoću značajnih prednosti koje su naše industrije uživale, zadobijemo monopol nad tržištima stranih država, te ih spriječimo, jednu po jednu, da ikad same postanu industrijske nacije."


Nakon I svjetkog rata, liberalnu ekonomiju u SAD-u uskrsava John Rockeffeler. Problem s kojim su se Rockfelleri i njihovi pajdaši monopolisti u Americi suočavali bio je kako zašprehati Amerikance da prepuste više-manje cijelo svoje gospodarstvo njihovim dinastijskim kartelima, čija su sumnjiva bogatstva vjerojatno vukla podrijetlo iz raspadajućeg britanskog imperija. Odgovor je, naravno, ležao u istoj staroj engleskoj demagogiji: zabrani vladi da se petlja u gospodarstvo, a monopole i kartele potom prozovi tržištem!

Kako su Amerikanci bili poznati po tome da Britance nisu mogli smisliti, liberalnu je ekonomiju Rockfeller preko bare isporučio u neutralnom austrijskom pakiranju, financirajući rad dvojice austrijskih ekonomista: Ludwiga von Misesa i Friedricha Hayeka. Hayek je bio bivši austrijski socijalist koji je u SAD-u objavio knjigu "Road to serfdom", u kojoj slobodno tržište poistovjećuje sa slobodnim društvom i zaključuje da bilo kakvo interveniranje vlade u gospodarstvo neizbježno vodi stvaranju totalitarne tiranije. Nešto stariji Mises, koji se kao smatra utemeljiteljem te "austrijske škole", bio je pak otvoren simpatizer i suradnik fašističkih režima u Europi, o kojima i sam lijepo veli:

„Ne može se poreći da fašizam i slični pokreti koji pokušavaju stvoriti diktature u Europi imaju najbolje namjere te da je njihova intervencija, za sad, spasila europsku civilizaciju. Postignuća koja je fašizam izborio živjet će stoga vječno u povijesti. Ali premda nam je njegova politika donijela spasenje za sada... fašizam je ipak samo privremena nužnost.“


Sad se naravno postavlja pitanje: kako s jedne strane može ići priča o nužnosti diktature za spas civilizacije, a s druge priča o slobodnom društvu koje se grozi državne tiranije? Takva je shizofremija otprilike bila stanje uma većine američkih bogatuna u međuratnom razdoblju: oni su naprosto htjeli mirno i slobodno poslovati s fašističkim diktaturama u Europi i grozili se vlastite vlade koja ih je htjela uvuć u rat protiv Hitlera. Pa da ode brate biznis! Popis svih američkih kompanija koje su financirale i surađivale s fašistima i nacistima zahtjevao bi vlastiti članak, a nekima su njihove veze s Hitlerom bile toliko mile da su sabotirali i američku vojnu proizvodnju u II svjetskom ratu. Kroz tu se priču obično provlače i neka vrlo poznata imena. Drugim riječima, ponovno se cijela priča o slobodnom tržištu ispotavila kao peta kolona za sabotiranje neprijateljske ekonomije: i to više ne čak u skrivenom gospodarskom, nego u otvorenom općem ratu!

Urođene simpatije prema fašizmu ostale su prisutne kod većine liberalnih ekonomista i poslije rata. Hayekov i Misesov mlađi suradnik bio je američki ekonomist Milton Friedman, začetnik neoliberalne škole u Chichagu. Oni i njegovi dečki svoje su ekonomske ideje testirali u laboratorijima malih i mladih latinoameričkih država, gdje je američka vlada 1970-ih redovito podupirala vojne hunte i fašistoidne diktatore. Zbog nekog razloga, slobodno se tržište puno lakše realiziralo u korumpiranoj i krvavoj diktaturi, nego u ičemu nalik slobodnom i demokratskom društvu. Sam Hayek to je otvoreno priznao, ponavljajući stavove svog mentora Misesa u komentaru o Pinochetovoj diktaturi u Čileu:

„Diktatura može biti nužan sistem u tranzicijskom periodu... Osobno preferiram liberalnu diktaturu naspram demokracije bez liberalizma.“


Pa tko živ tko mrtav dok taj tranzicijski period ne prođe! Jedan od onih koji nisu živi izašli iz takvih 'liberalnih diktatura' bio je i salvadorski nadbiskup Oscar Romero, veliki protivnik neoliberalne ekonomije i „šok terapije“ koju je u njegovoj zemlji provodila vojna hunta financirana od SAD-a. Romero je ubijen 1979. pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, a katolici u Salvadoru danas ga štuju kao mučenika i sveca.

Neoliberalne eksperimente iz latinoameričkih radionica prenijeli su početkom 1980-ih u SAD i Britaniju Ronald Regan i Margaret Thatcher. Cijela poanta te geopolitičke igre, kao i 200 godina ranije u doba Adama Smitha, bila je da uvali kukavičje jaje glavnoj konkurentskoj velesili: to jest SSSR-u! Raspad SSSR-a i ekonomska "šok terapija" koja mu je uslijedila bila je poprilična katastrofa za većinu bivših sovjetskih republika. Smjena marksizma neoliberalizmom svodila se na onu narodnu: sjaho Kurta da bi uzjaho Murta! Teško da je potrebno podsjećati na što je ličila situacija u Rusiji 1990-ih, kada su obični ljudi doslovce umirali od gladi i hladnoće, Jeljcin slao tenkove na parlament, mafija se nakotila u svim porama društva, a šačica korumpiranih oligarha preko noći preuzela glavninu bogatstva zemlje. Možda najindikativniji primjer te katastrofe su malene baltičke države Estonije, Latvije i Litve, koje su od 1990. do 2010. izgubile oko 15% svojeg stanovništva! Staljin nije u njima uspio izazvati toliko depopulaciju! Hrvatska i Bosna, uz rat i agresiju 90-ih, nisu uspjele izgubiti toliki postotak stanovništva! Kad neoliberalni ekonomisti onda vele kako su ti 'baltički tigrovi' primjeri uspješnih tranzicija iz socijalizma u neoliberalizam... čovjek onda ne želi ni pomišljati kako izgledaju neuspjele tranzicije!

Da zaključimo: liberalna ekonomija slobodnog tržišta, u kojoj god inkarnacija da zaživjela, jedna je velika prijevara. Oduvijek je bila prijevara i nastala je kao prijevara – kao ekonomsko oružje koje, ako se uspješno implementira, omogućava da se stranu zemlju osvoji i opelješi bez otvorenog rata. To je ekonomski sustav koji je ciljano osmišljen da ne uspije! Liberalna ekonomija nema nikakve veze s kapitalizmom, dapače, kao što je rečeno, sve kapitalističke velesile izgradile su svoje nacionalne ekonomije po principima apsolutno suprotnim školi slobodnog tržišta. Kapitalizam kao ekonomski sustav teži rastu kapitala, tj., povećanju bogatstva u društvu, dok slobodno tržište vodi upravo u siromaštvo, u propast, u porobljavanje. Liberalna ekonomija nema nikakve veze niti sa slobodnim, demokratskim i civiliziranim društvom: njeni propnenti više-manje otvoreno su zagovarali diktatorske režime i nametali ih gdje god i kad god su mogli. Oni koji su kroz povijest imali najviše koristi od slobodnog tržišta mahom su bili robovlasnici, šverceri droge, fašistički kolaboratori, vojne hunte, mafijaški oligarsi... jednom riječju, šljam ljudskog roda!

I naposlijetku: danas je praktički pa nemoguće išta reći o marksizmu, a bez da se odmah ne povuku konotacije o Staljinovim gulazima, krvavim revolucijama, nebrojenim žrtvama komunističkih režima i svim ostalim zlima koje je isti uzrokovao. Tom logikom, želimo li biti doslijedni, liberalnu se ekonomiju slobodnog tržišta mora smatrati odgovornom za opijumske ratove, irski pomor glađu, latinoameričke vojne hunte, rusku mafiju i mnoge slične zločine u recentnijoj ljudskoj povijesti.

22.06.2014. u 14:44 • 0 KomentaraPrint#

subota, 21.06.2014.

Oj drugovi je l' vam žaooo...

Ništa čovjeka ne deprimira više nego kad vidi da su se njegova zloguka proročanstva obistinila. "Jesam vam rekao!" tada ne pruža bog zna kakvu utjehu.

Pa, nakon, koliko, dvije-tri godine ove proroačunsko-režuće vlade, rezultati su ovakvi: proračun za tekuću 2014. godinu iznosi oko 113 milijardi kuna, s deficitom od preko 17 milijardi kuna. 2011., kad je Kosorica odlazila u ropotarnicu povijesti, ostavila je proračun od oko 107 milijardi kuna, s deficitom od oko 14 milijardi kuna. Bogme, dobro su ga srezali. Narastao proračun, narastao i deficit. Ma vidi ti to. Tko bi rekao! Da je barem tamo negdje početkom 2012. netko od svih naših silnih ekonomista to mogao predvidjeti, pa još i upozoriti na to ili možda pokušati spriječiti stvar prije nego li izmakne kontroli...

Elem, nakon dvije-tri godine upornog kasapljenja proračuna i štednje na svemu i svačemu, narastao je i proračun i narastao je deficit i to je otprilike jedino što je naraslo. Ostalo je, da citiram besmrtne stihove Vatrogasaca: "ošlo sve u materinu, desilo se na brzinu!" I plaće i zaposlenost i rast i razvoj i broj stanovnika i kreditni rejting i koji god drugi ekonomsko-socijalno-politički indikator se može smislit. No lako još za to da su nam i gospodarstvo i društvo i država u već poslovičnoj banani. Sad smo već došli do toga da nam mjere štednje i rezanja proračuna već odnose i prve ljudske živote.


KA-TA-STRO-FA!!!

Naime, dvije godine sustavnog kasapljenja javne potrošnje i ulaganja u infrastrukturu teško da mogu proći bez posljedica po sposobnost ove države da svojem stanovnitšvu osigura neke osnovne uvjete za život. Recimo, da ih zaštiti od poplava. Očito, za gradnju i održavanje nasipa, regulaciju vodotoka, praćenje vodostaja i tako to trebaju i neki novci za neke državne službe. Izgleda da su ti novci ove godine napokon presušili, taman kako su rijeke poplavile. Rezultat je, naravno, neopisiva katastrofa, koja se - na žalost - vrlo lako mogla spriječiti i koju je - na još veću žalost - prethodnih godina Hrvatska zapravo relativno uspješno sprečavala. Jer, makar prethodnih godina nisu plavile rijeke u središnjoj Bosni, suočavali smo se s visokim vodostajima na Dunavu, s kojima smo se do tada zapravo nosili bolje nego ostatak podunavske Europe.


Kao, recimo, ovaj švapski grad na lijepom plavom Dunavu.

Sredinom prošlog stoljeća, Bogumil Vošnjak, slovenski diplomat u egzilu iz Jugoslavije, predložio je ogromni infrastrukturni projekt za cijelu Europu nazvan Danube Valley Authority, nazvan prema puno poznatijem, New Deal projetku Franklina Roosvelta: Tennessee Valley Authority. Ideja je bila da se Dunav u Europi, kao i rijeka Tennessee u SAD-u, pretvori u infrastrukturnu kičmu kontinenta, izgradnjom i regulacijom cijelog sustava hidroelektrana, melioracija, retencija, kanala, luka... you name it! Taj bi riječni sustav bio pod kontrolom federalne tvrtke na raznini neke tada potencijalne paneuropske vlade, koja bi, osim očite regulacije vodotoka Dunava i sprečavanja poplava, također opskrbljivala dobar dio kontinenta energijom i radnim mjestima. Na žalost, do vremena kad se Europa ujedinila u nekakvu asocijaciju koja bi i u praksi mogla izvesti takav projekt (što će reći, do početka ovog milenija), završila je pod neoliberalnim jarmom Washingtonskog konsezusa koji nije htio ni čuti nikakvim velikim infrastrukturnim projektima ili državnim ulaganjima, jer bi to uvrijedilo svete krave balansiranog budžeta i neintervencije države u ekonomske sfere.

Rezultat?


Ne, ovo nije Europa, ovo je New Orleans nakon uragana Katarine 2005.

Očito, ni Amerima više ne pada na pamet da si naprave, recimo, novi Mississippi Valley Authorithy, unutar kojeg bi se vjerojatno obnovile i zaštite od poplava New Orleansa, a posao našao i dobar dio stanovništva na jugu. Ali ne dao Bog da se država mješa u ekonomiju i troši tolike pare, naročito ne za hrpu crnaca i južnjačkih seljačina, koje washingtonske elite opće poznato jako vole!

Dolazimo dakle lagano do toga da se zbog neke sumanute ekonomske ideologije više ni najrazvijenije zemlje svijeta nisu sposobne nositi se s problemima koje su efektivno riješavale prve ljudske civilizacije! Stari Sumerani i Egipćani znali su ustrojiti solidne sustave obrane do poplava na rijekama na kojima su živjeli i to sa tehnologijom čiji je zadnji krik valjda bilo grnčarsko kolo. No države SAD-a i EU-a (a sad i Hrvatske), na početku ovog novog milenija, sa digitalnom, nuklearnom, svemirskom i kakvom sve ne tehnologijom na dohvat ruke, dovode se do stanja gdje moraju strepiti od svake iole jače kiše!

Ali da ne bi bilo da samo jamram i kritiziram, evo za kraj i nekih (relativno) dobrih (kako za koga) vijesti. Da čovjek dozna ovakve stvari potrebno je dobrano zakopati po Internetu, jer nigdje u mainstream medijima neće ih se naći, što zbilja govori u kakvoj medijskoj, ne cenzuri, nego zemlji snova mi danas živimo. Naime, što? Kineski je premijer Li Keqiang tijekom državnog posjeta istočnoj Africi najavio da će kineska vlada utući najmanje 12 milijardi dolara na razvoj tamošnje infrastrukture, konkretno na izgradnju superbrze maglev željeznice. Kineska maglev tehnologija već debelo šiša slične sustave koje su Europa i Amerika u stanju proizvesti, a Kinezi sad vele da hoće povezati cijelu Afriku mrežom superbrzih vlakova. Drugim riječima, u vrlo predvidljivoj budućnosti - recimo kroz koje desetljeće ili dva - Afrika bi mogla imati željezničku infrastrukturu superiorniju od one u državama svojih bivših kolonijalnih gazdi u Europi i Americi. Mi ćemo se ovdje, izgleda, i dalje utapati, ne čak toliko u visokim vodostajima, koliko u ideološkom dreku o balansiranim budžetima i ograničavanju državne potrošnje.



ZUUUM! Vidi kako jure... propuštene prilike :(

21.06.2014. u 21:34 • 0 KomentaraPrint#

petak, 06.04.2012.

Uskršnja lekcija



U ovo preduskršnje vrijeme, dok španjolski javni dug, zahvaljujući kontinuiranom kresanju proračuna, raste na 80% BDPa (za razliku od skoro 70% koliko je bio prošle godine), Italija zahvaljujući mjerama državne štednje ulazi u recesiju s rekordnom nezaposlenošću, a MMF je već odlučio (what the hell!) da cijelu Europu svede na američku koloniju iz trećeg svijeta, možda ne bi bilo zgorega izvući neku pouku iz nadolazećeg nam kršćanskog blagdana. Jer Uskrs u sebi nosi i vrlo važnu ekonomsku poruku, ovjekovječenu u stihovima najdrevnije kršćanske molitve, koju je prema predaji sam Isus naučio prve svoje učenike tijekom Govora na gori:

„...i otpusti nam duge naše,
kako i mi otpuštamo dužnicima našim,“


Danas se te riječi uzimaju krajnje simbolički, no one su jednom imale i vrlo doslovno značenje. U starome vijeku, dug kao ekonomska obveza i grijeh kao moralna obveza bili su praktički sinonimi. Logika je bila da čovjek koji nešto zgriješi ostaje dužan otplatiti određenu materijalnu kompenzaciju, bilo ljudima, bilo bogovima. Vice versa, čovjek koji je nekome ostao dužan bio je, znači, moralno inferiorna osoba. Što je bio zgodan način da se racionaliziraju pojave kao lihvarenje (dakle, plaćanje naknade zbog duga) i dužničko ropstvo (budući dužnik zaslužuje kaznu).

Plaćanje dugova, ljudima kako i bogovima, bila je dakle sveta obveza u drevnim civilizacijama, pod nazdorom velikih hramova koji su, kako sam već prije pisao, zapravo funkcionirali kao javno-privatna poduzeća. Uz njih se – naročito u Mezopotamiji - profilirala klasa biznismena – tamkara – koji su se kao hramski agenti i posrednici bavili trgovinom, bankarstvom, skupljanjem poreza i utjerivanjem dugova. No kraljevi koji su vladali tim drevnim civilizacijama – a bili su obično smatrani prvosvećenicima svih hramova i sinovima (ili nekakvim predstavnicima) vrhovnog (obično solarnog) božanstva - regulirali su cijelokupni ekonomski ciklus tako da bi svakih nešto desetljeća proglašavali jubilejeposebne praznike kojim bi se brisala sva dugovanja, oslobađali robovi, a zemlja i posjedi se vraćali njihovim prvobitnim vlasnicima. Na taj se način ekonomskom ciklusu omogućavao svjež početak, te se sprečavalo da ekonomska kontrola nad društvom trajno završi u rukama malene oligarhije pri vrhu socijalne piramide.

Takva religijsko-ekonomska povuci-potegni bitka između kraljeva i hramova ponekad je poprimala spektakularne oblike. Na primjer, u 14. st. pr. Kr., egipatski faraon Amonhotep IV Akhenaton zatvorio je sve hramove u Egiptu, zatro kult boga tame Amona i uzdigao kult sunčevog boga Atona, te tako vratio svu zemlju (prema nekim procjenama: preko trećine zemlje u nilskoj dolini) koju su kroz prethodne naraštaje hramovi prisvojili. Ta proto-monoteistička reforma nije poživjela nakon Akhenatonove smrti, zbog čega je i došlo do konačnog kraha staroegipatskog kraljevstva koje stoljeće potom. Akhenatonovi su naslijednici bili dovoljno blesavi da restauriraju Amonov kult, obdare ga novim posjedima pa čak i vlastitom vojskom, sve dok, oko 1000. g. pr. Kr., Amonovo svećenstvo nije postalo dovoljno moćno da naprosto otkanta sve slabiju faraonsku vlast na sjeveru, proglasi autonomiju i iskasapi si vlastito kraljevstvo na teritoriju južnog Egipta.


Jedan od prvih pokušaja monoteizma u povijesti bio je dio opsežne ekonomske reforme staroegipatskog kraljevstva

Takve su se stvari dešavale u cijelom mediteranskom i bliskoistočnom svijetu tijekom stoljeća oko 1000 g. pr. Kr. Tijekom tog perioda, poznatog kao kolaps brončanog doba, drevne civilizacije Egipta, Anatolije i Mezopotamija raspadaju se, a na razvalinama njihovih kraljevstva stvaraju svoje dinastije novi narodi Feničana, Grka, Lidijaca, Nubijaca, Asiraca i Iranaca. Kroz naredna stoljeća, stare institucije kraljevske vlasti sve više slabe na račun novih ratničko-zemljoposjedničkih elita, koje se vežu uz najutjecajnije od drevnih hramova: Amona, Baala, Marduka, Ištar, Apolona, itd. Novi naraštaji vladara sve su ovisniji o tim kultovima koji ih podupiru (i financiraju) na vlasti. Rezultat toga jest da moć hramova sve više raste, njihovo se poslovanje sve manje regulira redovitim jubilejima i oprostima dugova, a utjecaj šačice prevladavajućih kultova sve se više i više širi drevnim svijetom. Cijele populacije trajno završavaju u dužničkom ropstvu, cijeli narodi pod kontrolom pojedinog kulta (delfijski Apolon kod Grka, recimo) i u takvim situacijama, mitska uspomena na propalo "zlatno doba" uobličuje se u ideologiju o svetom kralju koji će vratiti pravdu u zemlju, proglasiti opći jubilej, zbrisati sva dugovanja i osloboditi ljude ropstva u koje su zapali.

Malo tko danas obraća pozornost na činjenicu da je Krist, to jest, Mesija, (doslovce: „Pomazanik“) prvobitno bila kraljevska titula. Jedan od prvih koji ju je ponio bio je perzijski kralj Kir, kada je u jesen 593. g. pr. Kr. osvojio Babilon i proglasio opći jubilej u kojem je oslobodio Židove (i druge porobljene populacije) iz babilonskog sužnjanstva, te im vratio natrag njihovu zemlju. Nažalost, takve prakse nisu poživjele. Kada je Perzijsko carstvo osvojio Aleksandar Makedonski, helenistička kraljevstva na koje se ono raspalo nakon njegove smrti opteretila su osvojene populacije enormnim porezima. Na Bliskom Istoku pod vlašću helenističke dinastije Seleukida, primjerice, prosječan bi seljak poreznicima dugovao preko tri četvrtine svojih godišnjih prihoda. Židovi su pokazali što o tome misle kada su pod Makabejcima digli revoluciju protiv Seleukida i oslobodili Izrael helenističke tiranije. No, sjaho Kurta da bi uzjaho Murta, kako narod kaže i 63. g. pr. Kr., Izrael je potpao pod vlast Rima!


Pečat s proglasom jubileja perzijskog kralja Kira, kojim je oslobodio Židove babilonskog sužnjanstva, danas se smatra prvom poveljom o ljudskim pravima u povijesti

Sad, Rim je posebna priča. Dok su Feničani i Grci u principu bile kulture bliskoistočnog Sredozemlja, ili su nikle na njihovim zasadima, Rim se formirao kao europski grad-republika, nastao u društvu drugih europskih kultura kao što su bili Gali, Kelti i Etruščani. Što će reći da je u Rimu posve strana bila tradicija - ili makar uspomena na nju - drevnih bliskoistočnih civilizacija o jubilarnim oprostima dugova, kojima su njihovi sveti kraljevi regulirali ekonomiju. Rim je stasao kao mali provincijalni gradić, s malom ali dobro organiziranom građanskom vojskom, baziranom na malim obiteljskim gospodarstvima. I kao takav je funkcionirao iznenađujuće dobro, razvivši neke vrlo zanimljive institucije koje su jamčile određen nivo socijalne, ekonomske i političke zaštite širokim slojevima njegovih pučana. Međutim to je funkcioniralo na nivou grada, ali ne na nivou carstva. Kako se Rimska Republika počela širiti Sredozemljem, njene političke instutcije naprosto više nisu znale adekvatno regulirati ekonomiju na razini cijele civilizacije. Rezultat je bila višestoljetna katastrofa.

Nakon što Rim osvaja Kartagu, bogate patricijske familije koje su financirale Punske ratove zahtjevaju povrat uloženih sredstava plus kamate. Republika je zato završila u dugovima preko grla, te naposlijetku predala svojim vjerovnicima ogromne trakte javne zemlje u Italiji. Umjesto da te posjede nasele ratni veterani sa svojim obiteljima, kako je to prije bio običaj, ratni financijeri ih naseljavaju ratnim zarobljenicima i pretvaraju u ogromna robovlasnička imanja, koja se Republika ne usuđuje adekvatno oporezovati. Tradicionalna rimska gospodarstva počinju propadati, budući se naprosto više ne mogu nositi s takvim agrarnim industrijama, što stvara spiralu smrti u kojoj rimska ekonomija postaje sve ovisnija o ropstvu, a rimski plebejci gube zemlju i zapadaju u sve veća dugovanja na račun vladajućih patricija.

Klasični rimski povjesničari (Livije, Varon) prilično su eksplicitni o enormnim dužničkim problemima s kojima se Rim suočavao, a koje naprosto nije znao riješiti. Jedino što se znalo jest unutarnja dugovanja izvoziti putem osvajanja. Nakon što ih rimske vojske temeljito poharaju i opljačkaju, osvojenim bi se provincijama nametale i enormne ratne reparacije plus kamate. Pokorenoj se Maloj Aziji u 1. st. pr. Kr., primjerice, nameće ratni dug od 20 000 zlatnih talenata, kamate na kojeg kroz svega 15 godina rastu do 120 000 talenata (što bi, po današnjim vrijednostima zlata, iznosilo preko 100-njak milijardi dolara: otprilike godišnji budžet moderne Turske).

Pokrajinskim je upraviteljima bila praktički službena politika da pokoreno pučanstvo temeljito opelješe tijekom svog mandata. Prema predaji, rimskom se namjesniku u bilo kojoj provinciji moralo plaćati minimalno trostruke poreze: od čega bi on prvu trećinu slao komandi u Rim, drugu trećinu trpao u svoj džep, a treću trećinu čuvao kako bi, pri povratku u Rim, mogao potplatiti sve suce i senatore da spasi živu glavu iz političkog procesa koji bi njegovi neprijatelji bez sumnje pokrenuli u njegovom odsutstvu. Takva politika rezultira enormnom depopulacijom i porobljavanjem lokalnog stanovništvaa, koje biva masovno deportirano na prisilni rad na robovlasničkim imanjima Italije. Do 1. st. pr. Kr., vjerojatno preko 40% talijanske populacije čine robovi na golemim agrarnim imanjima, a do prvog stoljeća Rimskog Carstva, trećina populacije cijelog imperija je u roblju.

Naravno, u rimskoj povijesti bilo je i onih koji su se borili protiv takvih tendencija. U 2. st. pr. Kr., braća Grakho pokušavaju zavesti zemljišnu reformu kojom bi razbucali velika robovlasnička imanja i vratili zemlju natrag plebejcima, dok u 1. st. pr. Kr. Katilina pokušava progurati opći oprost dugova. No svi ti pokušaji neslavno završavaju pred zidom nesmiljene zemljoposjedničke oligarhije koja kontrolira Senat.


Ciceron, predvodnik zemljoposjedničke oligarhije u rimskom Senatu proglašava Katilinin program otpisa dugova urotom protiv Rima.

U konačnici, ekonomska i politička moć Republike koncentrira u sve manjem broju sve bogatijih patricijskih obitelji, od kojih naposlijetku ona najbogatija – Julijevci – posve preuzima vlast, pretvorivši Republiku u svoju osobnu prčiju – to jest, u Imperij. Državna riznica tako sada postaje privatna careva riznica, a Rim postaje fašistoidna strahovlada koja svako malo organizira progone protiv ovih ili onih unutarnjih neprijatelja, kako bi se zgrnule dodatne pare zapljenom imovine bogatih pojedinaca i obitelji.

Antički svijet, naravno, ne može više dugo podnositi takve brutalne metode akumulacije kapitala i do 33. godine nove ere, dolazi do opće ekonomske krize u kojoj je rimski car Tiberije naprosto prisiljen napokon provesti određene reforme. No, umjesto potpunog oprosta dugova, zabrane lihvarenja i oslobađanja robova, Tiberije ograničava maksimalne kamate na „svega“ 8.3%, te proglašava otpis tek jedne trećine dugova. To, naravno, nema bogznakakvog dugoročnog efekta, budući glavnina društva i dalje ostaje ekonomski podjarmljena uskom krugu oligarhijske elite. Kako dakle Rim nije bio u stanju sprovesti generalni jubilej, netko ga je drugi proveo na svoju ruku. A taj netko bili su Židovi, čija je jedna sekta uz svoj stari blagdan oslobađanja robova – Pashu – te godine doživjela novi blagdan općeg oslobođenja ljudskog roda: prvi Uskrs.

Što se Židova tiče, oni su kao etnicitet nastali taman na pola puta između starih civilizacije Egipta i Mezopotamije, tako da su od tih kultura ujedno pokupili ono najbolje i istrpili ono najgore. Od Egipćana su baštinili socijalnu politiku, ali ujedno i uspomenu na egipatsko sužnjanstvo, zbog čega se u njima formirala vrlo jasna svijest o tome da ne smiju više dopustiti trajno porobljivanje, sebe ili drugih. Iz Mezopotamije su baštinili tradiciju redovnih oprosta dugova, ali umjesto kao periodični dekreti koje proglašavaju kraljevi, za Židove je redoviti jubilej postao sveti zakon, koji je trajno proglasio Bog. Plus, zabranjeno im je lihvarenje, glavni uzrok nepovrativosti dugova: dugovi su se među Izabranim narodom imali opraštati, a ne opterećivati kamatama. Zbog svega toga, Židovi su razvili ekonomiju, reguliranu odredbama Sinajskog zakona, za koplje ispred bilo čega sličnog u antičkom svijetu.

No najbitniji od svega, međutim, bio je radikalni monoteizam, koji je cijeli narod vezao uz jahvistički kult, te ga na taj način isključivao od ekonomske i religijske dominacije velikih hramova starog svijeta. Starozavjetni proroci Izraela (Ilija, Izaija, Jeremija, itd.) bili su vrlo jasni da vjernost Jahvi podrazumijeva produktivnu ekonomiju koja štiti, potpomaže i integrira socijalno najugroženije slojeve društva (udovice, siročad, strancei robove), dok bilo kakvo petljanje sa kultovima stranih božanstava može voditi samo putem zaduživanja, gubitka ekonomske samostalnosti i, napokon, ropstva.

Kako je nesmiljeni Rimski imperij, u vlasti kartela poganih ratničko-zemljoposjedničkih oligarhija, djelovao pobožnom Židovu s početka 1. stoljeća, jasno se vidi u Otkrivenju sv. Ivana Evanđelista, koji opisuje sedmeroglavu himeru, sklepanu od dijelova tijela pantere, lava i medvjeda (najopakijih predatora poznatih antičkom čovjeku), čijih sedam glava, kaže pisac, simbolizira „sedam brežuljaka“, na kojima sjedi bludnica (grad Rim je bio pod zaštitom nepoznate ženske božice) nazvana „Veliki Babilon“ (očita aluzija na babilonsko sužnjanstvo, samo sada još gore).

U tako katastrofalnoj situaciji, Kristova smrt i uskrsnuće značila je dokidanje grijeha poganstva i otkupljenje iz ropstva okultnih vladajućih oligarhija. Kralj nad kraljevima proglasio je opći jubilej kojim su svima ljudima oprošteni njihovi dugovi, a izubijanoj ekonomiji omogućen nov, svjež početak. I nakon takvog oslobađajućeg čina, ljudsko spasenje i prosperitet ostaju ovisni samo o vjernosti Izraelovom Bogu (a ne Mammonu, bogu pohlepe) i njegovom ekonomskom zakonu koji nalaže dijeljenje, praštanje i zabranu lihve, te o dobrim djelima svakog pojedinca koja će pridonositi realnoj, produktivnoj ekonomiji za izgradnju stabilnijeg i boljeg društva.

U Evanđeljima, Isus kontinuirano ističe razliku između takve konstruktivne ekonomije, nasuprot predatorskoj eksploataciji koja vodi u ropstvo i propast. U prispodobi o talentima jasno uči: bogatstvo se ima investirati, a ne zgrtati. Prispodoba o mladom bogatašu - koji je, kako je to u antici uglavnom slučaj, vjerojatno bio zemljoposjednik čije se bogatstvo temeljilo isključivo na skupljanju rente od tuđeg poljoprivrednog rada, dakle, na nikakvoj vlastitoj produktivnoj aktivnosti – uči da su dugoročno najisplativije investicije one koje osiguravaju boljitak najugroženijim slojeva društva: „Prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu!“.


Porez na financijske transakcije - ovako ga se utjerivalo u klasičnoj antici.

Epizoda u Jeruzalemskom hramu, u kojem Isus gubi živce i iz njega bičem tjera mjenjače novca, pokazuje što misli o tome da se bogatstvo zgrće čistom financijskom špekulacijom. Židovi naime nisu smjeli u hramsko svetište, shodno starozavjetnim zabranama o idolopoklonstvu, unositi rimske kovanice s likom poganskog cara, nego su prethodno u dvorištu hrama morali zamijeniti iste za posebni, posvećeni hramski šekel, a hramske trgovine i mjenjačnice su ih, naravno, pelješile izrazito nepovoljnim tečajevima. Činjenica da je to bila jedina stvar u cijeloj Isusovoj misiji koja ga je potakla na nasilje dovoljno govori o tome kako se u financijske mešetare treba utjerati strah od Boga.

U praksi brutalne ekonomske opresije Rimskog imperija, rani kršćani ustrojili su alternativnu ekonomsku zajednicu – a to je prvotno značenje riječi crkva, grčki eklesia – zajednica – koja, smatrajući se oslobođenom Kristovim otkupiteljskim činom, posvetila radu na realnoj, produktivnoj ekonomiji. „Bogu Božje, a caru carevo“, poručio je Isus na pitanje što raditi s carskim novcem. Drugim riječima, umjesto da se petljaju s iluzornom monetarnom ekonomijom Rimskog imperija, kršćani su se imali posvetiti realnoj ekonomiji – dakle Božjim djelima – a to je značilo brigu o siromašnima, bolesnima, robovima, itd., to jest: aktivnostima koje nose trajnu vrijednost razvoju ljudskog društva.

Bio je to upravo proročanski savjet. Kroz stoljeća nakon Krista, Rimsko je carstvo ušlo u višestoljetni period hiperinflacije prema kojoj Weimar izgleda kao mala beba. Carevi su, naime, kontinuirano pelješili svoje podanike smanjujući sve više i više omjer srebra u kovanicama, sve dok naposlijetku u jednom nominalno srebrnom dinaru („antonianu“) udio srebra nije iznosio svega 2 promila (0.2%!). To dovodi do potpunog kolapsa monetarnog, trgovačkog i ekonomskog sistema unutar carstva, koje do 5. stoljeća – naročito u europskom dijelu – ostaje toliko bankrotirano da više nije u stanju izdržavati vlastitu vojsku. Morali su početi unajmljivati barbarske plaćenike – Gote, Franke, Vandale, Hune, itd. – kojima se kao plaća dodjeljivalo još jedino što je Rimu ostalo: zemlje na teritoriju imperija. Tako se Zapadno Rimsko carstvo šapatom raspalo na buduća feudalna kraljevstva srednjovjekovne Europe.


Arheologija rimske inflacije: očito je smanjenje udjela srebra u kovanicama.

S druge strane, utjecaj i prosperitet kršćanske crkve sve je više jačao kroz ta stoljeća, što indicira i sve veći broj carskih progona kojima je bila podložena. Usred propadajućeg imperija, koji sada sve češće i češće mora doslovce pljačkati svoje stanovništvo da zgrne pare, kršćane njihov sustav produktivne ekonomije očito čini sve imućnijima, budući sve više dolaze na liste za odstrel (to jest, za arenu) Naposlijetku, početkom 4. stoljeća, rimska oligarhija pod Konstantinom odustaje od pokušaja direktne pljačke kršćana, te pokušava preuzeti kontrolu nad crkvenom ekonomijom kroz infiltraciju iste.

No, 325. godine, prvi ekumenski sabor u Nikeji zabranjuje lihvarenje kleru: kršćansko svećenstvo mora davati zajmove bez kamata i pomagati dužnicima, a ne ih penalizirati. Rimska aristokracija, koja sad mahom prelazi na kršćanstvo i puca na visoke pozicije u crkvi, ostaje tako bez stoljetnog izvora prihoda kroz financijsku eksploataciju. Preostaju još drevni poganski hramovi, koji su kroz tisuću godina fukcionirali kao banke starog vijeka. 395. godine, crkva i njih uspijeva sve pozatvarati i do početka 5. stoljeća, proglašava se opća zabrana naplaćivanja kamata na zajmove u cijelome carstvu. Nažalost, do onda je rimska ekonomija srozana praktički na nivo neolitika, te crkvi ne ostaje drugo nego da počne polako graditi novu europsku civilizaciju, iz ruševina antičkog imperija, ali na zdravijim ekonomskim principima.

Dakle, koje je pouka ove poduže, povijesno-teološke lekcije? Dugovi nisu sveti. Ljudska je civilizacija sveta, budući je za njen opstank, prema kršćanskom vjerovanju, sam Bog sebe žrtvovao. Ekonomija koja vjeruje u svetost dugova, te živi u fantazmagoriji monetarizma, na koncu će žrtvovati cijelu civilizaciju, srozavši je na nivo ropskih logora smrti, koji neće biti u stanju ništa proizvesti, a dugove nikad neće vratiti, nego će oni kontinuirano rasti u nedogled. Nasuprot tome, ekonomija kojoj je ideal izgradnja civilizacije, koja stremi proizvodnji novih vrijednosti, te realnom poboljšanju kvalitete života pojedinca, neće puno razmišljati o tome da zbriše nepotrebna dugovanja, jednom kada ona zaprijete zagušiti cijelokupno društvo.



Sretan Uskrs!

06.04.2012. u 22:24 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.03.2012.

I još jednom...

Italija je službeno ušla u recesiju, kažu vijesti na Dnevnik.hr-u.

Da podsjetimo: koncem prošle godine, premijer talijanske tehničke vlade, Mario Monti, proveo je brutalne mjere štednje, povisio poreze, skresao mirovine, plaće, socijalna davanja i srezao proračun za naredne dvije godine nekih 20 milijardi eura. Ispostavlja se da bi bilo pametnije da je državni novac trošio na maloljetne prostituke i hedonostičke bunga-bunga tulume...


Miss me yet?

...kao što su to radili neki tamo talijanski čelnici prije njega. Jer, to bi vjerojatno više pomoglo - ili u najmanju ruku, manje odmoglo - talijanskome gospodarstvu od Montijevih umotvorina. Jer, jedva da je tri mjeseca pod Montijem prošlo, a talijanski se BDP strmoglavio za 0,7% i nema nikakvih naznaka da će biti bolje. Zamislite vi to! Tko bi rekao. Italija se tako pridružuje drugim europskim zemljama, Irskoj, Portugalu, Španjolskoj i Grčkoj, koje se isto čudom čude da rezanjem proračuna zapadaju u sve veći deficit, a kriza se produbljuje.

No bez brige, uvjeren sam kako će ekonomist Montijeva kalibra u tili čas skužiti u čemu je problem. Nije se, naime, srezalo dovoljno. Nikad nije. Trebat će još. Uvijek treba! I tako se veseli ringišpil smrti nastavlja, vrteći se sve brže i brže. Ako sumnjate da ista stvar čeka Hrvatsku u vrlo doglednoj budućnosti, varate se. Veseli mališani s Markova trga već su nas pridružili vožnji.

Mario Monti, inače, nije izabran na dužnost premijera, nego ga je tamo postavio talijanski predsjednik Đorđe Napolitano - prekaljena komunjara s dugogodišnjim stažem u talijanskom KP-u, kojem očito demokratski proces ne znači ni koliko je crveno pod noktom. Monti je prethodno bio ministar financija, a inače je poznat kao pripadnik Trilateralne komisije, Bildelburg grupe, Atlantskog vijeća, te bivši zaposlenik i savjetnik Goldman Sachsa, Coca-Cole te rejting-agencije Moody's.


Teoretičari zavjere, navalite!

12.03.2012. u 19:22 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 06.03.2012.

Aleluja braćo!



Dnevno.hr objavio je kratki članak pod naslovom "Evo kamo nas vode Linićeve mjere štednje". Riječ je o kratkom sažetku predavanja Josepha Stiglitza - neokenzijanca, kako već rekosmo, ali Bože moj, nitko nije savršen - u kojem iznosi hvalevrijedne podatke o posljedicama politike štednje u europskim državama koje ih već godinama primjenjuju. Ako ništa drugo, skratio mi muku da sam tražim konkretne podatke.

Obavezno pročitati!

06.03.2012. u 21:01 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 23.02.2012.

Čuvaj se ekonomista i kad darove nose!

„Čuvajte se Grka i kad darove nose!“ To je, prema legendi, rekao trojanski vidovnjak Laokont, kada su Trojanci, nakon deset godina ubitačnog rata s Grcima, jednog jutra otkrili da se enormna grčka armada netragom povukla s njihovih obala, ostavivši im na poklon lijepog drvenog konjića. Umjesto da poslušaju Laokonta – koji je valjda imao neke kvalifikacije za svoj posao vidovnjaka - Trojanci su zaključili da je najpametnije što mogu učiniti jest porušiti dio svojih nesavladivih zdina, kako bi si kroz tu rupu mogli do centra grada mogli dovuć dvajs metara visoku konjičku statuu, poklon onih dragih Grka, koji eto, i kad spuše rat u kojem smo se deset godina klali, to pošteno priznaju, u pravom športskom duhu! Ostatak te priče vjerojatno je svima poznat.

Zašto ovo pišem? Zato što tijekom cijele ove godine, otprilike koliko i ovaj blog živi, u medijima su sve prisutniji glasovi mainstream ekonomista koji također napadaju politiku državne štednje i rezanja budžeta. Stiglitz, Krugman, itd. Zgodan je recimo ovaj tip, bivši zaposlenik Irske centralne banke, koji sada Grčkoj jako pametno savjetuje da bankrotira, dok je prije četiri godine u rodnoj Irskoj zagovarao da država jamči za bankarske dugove. Još je bolji Nouriel Roubini, jedan od najprekaljenijih financijskih mešetara s Wall Streeta, s impresivnim CV-em rada u svjetskoj banci, MMF-u i bogtepitaj kojim sve još ne institucijama imperijalnog kapitalizma, koji je preko noći postao miljenikom ljevičara, komunista i revolucionara diljem interneta, budući je očito ugledao petokraku na kraju tunela i onda izjavio da je Marx ipak, izgleda, bio u pravu. Možemo očekivati da će takvih preobraćenja na ekonomskoj cesti za Damask biti sve više i više u doglednoj budućnosti. No, kako nas slikoviti primjer s ispražnjenim trojanskim plažama uči, i takve dobre vijesti mudro je uzeti s cum grano salis te, u najmanju ruku, oprezno pokucati po konjičkom trofeju veličine omanjeg nebodera i pitati "Ima li koga?"

Generalno gledajući, rastuća prisutnost ovakvih glasova u mainstream medijima indicira da neko svjetlo razuma sve više i više nagriza posvemašnju pomračinu uma vladajućih elita. Nekakva je povijesna dinamika globalnih kriza ta da, kako se situacija postepeno pogoršava, dolazi do sve jačeg raslojavanja među redovima vladajuće oligarhije. Formiraju se splinter-grupacije koje još imaju dovoljno pameti za shvatiti da, ako kriza dosegne točku usijanja u kojoj ljudi izlaze na ulice s bakljama i vilama, dolazi do općeg entropijskog kolapsa društva u kojem će na kraju svi zajedno izgorjeti. Vladajuće kaste u svim režimima i svim razdobljima povijesti imaju tendenciju živjeti u nekom svom degeneričnom svijetu snova bez prevelike veze sa stvarnošću. No kada nužda natjera određene manje degenerirane pripadnike tih slojeva da polako počnu uviđati koliko je tanka nit o kojoj im opstanak visi, postaju puno raspoloženijima za razne prijedloge reformi ili unaprijeđenja postojećeg stanja, a sve u cilju izbjegavanja katastrofe koja bi i njih same progutala.

Surova je realnost ovog svijeta da je to vjerojatno jedino što omogućava prostor za nekakav stvarni napredak i poboljšanje cijelokupnog društva. Ne pali svaki put, budući je veći dio oligarhije često preglup da skonta kako je svjetlo na kraju tunela zapravo odsjaj s oštrice giljotine. No, ponekad može imati iznenađujuće pozitivne rezultate! Tijekom Velike depresije 1930-ih, SAD je imao tu sreću da je, zbog raznoraznih razloga, dolazilo do velikih turbulencija i raslojavanja u krugovima američkih vladajućih elita. To je omogućilo da na vlast dođe tip poput Roosvelta i uspije progurati politiku New Deala, kojom je SAD izvučen iz krize, Hitler pobjeđen u ratu, a životi glavnine Amerikanaca - i, zapravo, najširih masa u cijelom dijelu zapadnog svijeta - značajno poboljšani kroz naredna desetljeća.


„Bio sam se tada voljan oprostiti s polovicom svega što sam imao, samo da bih bio siguran kako ću moći, pod vladavinom zakona i reda, zadržati drugu polovicu.“ – ovo je, tijekom Velike Depresije, izjavio Joseph Kennedy Stariji, otac poznatijeg američkog predsjednika i u svoje dane jedan od najgadnijih američkih biznismena, te popriličan simpatizer nacizma.

Međutim, i prosvijećena oligarhija spremna na reforme i dalje je oligarhija, kojoj je u konačnici jedini dugoročni cilj da održi oligarhiju na vlasti. Stoga, kada glasnogovornici te oligarhije – a to su ekonomisti koji se javljaju u mainstream medijima – počinju odjednom u većoj mjeri zastupati razumnije stavove, konkretno da ne možeš postati bolji u ekonomskoj utrci tako da si odrežeš noge, treba uvijek imati na pamet da igraju s debelom figom u džepu. Ilustrativan je primjer, da se opet vratimo na lekciju Velike depresije 1930-ih, čuveni britanski ekonomist (i manje čuven kao eugeničar) lord Manyard Keynes.

Keynes se još od konca prvog svjetskog rata profilirao kao borac protiv sistema unutar sistema, kada je upozoravao da će britanska politika nesmiljene eksploatacije poražene Njemačke dovesti do općeg kraha globalne ekonomije. Kada je do toga došlo u vidu Velike depresije, kritizirao je politiku Britanije (i mnogih drugih europskh država) što se protiv opće recesije bore mjerama štednje i rezanja budžeta. Razvio je cijelu makroekomomsku teoriju o tome kako država u recesiji mora preuzeti aktivnu ulogu u stimuliranju gospodarstva, kroz potrošnju, poticaje i proračunski deficit, da osigura punu zaposlenost i održi ekonomski ciklus, stajališta s kojima se i ovaj blog naizgled slaže. Pa u čemu je, pitate vi onda, problem s Keynesom?

U dvije stvari:

Prvo, Keynes sugerira da bi se država protiv krize trebala boriti potičući potrošnju, a ne proizvodnju. Sad se naravno postavlja pitanje: a tko će proizvoditi te stvari koje ljudi troše, ako usred krize propadanu - kao što i propadnu - domaći proizvođači i industrije. Zbog nekog razloga, Keynesu ne pada na pamet da bi država te iste novce mogla recimo uložiti u direktno stimuliranje i kreditiranje proizvodnje, ili u izgradnju nove i moderne infrastrukture (kojom bi dugoročno snizila troškove proizvodnje i olakšala život svim svojim stanovnicima), ili u istraživanje novih tehnologija koje bi otvorile posve nove vidove ljudske djelatnosti i gospodarskog razvoja. Kenyes obilazi ovo pitanje kao mačak oko vruće kaše, pa je za pretpostaviti da mu je posve svejedno ako stimuliranje potrošnje rezultira uvozom jeftine strane robe koja će dodatno izubijati domaću proizvodnju i još više produbiti krizu. Keynesova je glavna briga naprosto da se u krizi održi sustav slobodnog tržišta, tako što će država u njega upumpavati novac. Sličnu sugestiju dao je i 1970-ih Milton Friedman, apostol neolibaralne ekonomije: da država, umjesto da troši na programe socijalne zaštite, zdravstvenog osiguranja i javnog školstva, treba te pare naprosto podijeliti ljudima pa nek ih oni spiskaju kako im drago. Drugim riječima, Keynesova cijela ekonomska teorija je naprosto stara priča o slobodnom tržištu, zavijena u novo ruho.

Drugo, Keynes nigdje ne spominje regulaciju novca, tj., pitanje odakle bi točno trebali doći ti novci koje država u recesiji upumpavati u sustav? Keynes je bio bankar i za njega je dodatni novac koji država ne može sakupiti od poreza može doći jedino uzimanjem kredita kod privatnog bankarskog sektora! Ne pada mu na pamet, recimo, da ako banke mogu davati kredite državi, zašto ne bi država mogla direktno kreditirati vlastitu ekonomiju? Zašto ne bi državna centralna banka kreditirala nacionalnu industriju, javne infrastrukturne projekte i razvoj znanosti i tehnologija bezkamatnim zajmovima, ili možda čak i bespovratnim sredstvima, u svakom slučaju, pod puno jeftinijim uvjetima od onih koje nude privatne banke? Ne, za Keynesa, centralna banka može služiti jedino kao servis privatnim bankama: ona u njih upuhuje besplatni državni novac, koji je država onda prisiljena uzimati uz kamate koje joj privatne banke odrede! Onda u krizi država upumpa novce kroz centralnu banku u privatni bankarski sektor da bi stimulirala potrošnju, ti se novci, naravno, potroše, privatne banke potom dignu kamate državi na kredite i kreće novi ciklus krize, pa država opet upumpava novce u bankarski sektor i tako stalno gasimo vatru benzinom!

I tako nas je Keynes, u principu, i dovelo do ovoga gdje smo danas! Njegova je ekonomska teorija bila pravi trojanski konj koju je podvalio očajničkim zapadnim vladama tijekom katastrofe Velike depresije i drugog svjetskog rata, a sve u cilju očuvanja oligarhijskog položaja bankarskog sustava i njihove sulude ideologije slobodnog tržišta u post-ratnom svijetu. Trebalo im je, istinabog, desetljeća da posve povrate staru moć, ali zato nas sad eto opet tamo gdje smo bili i 1930!

Kada dakle naše vlastite gore kenzijanski list, Ljubo Jurčić, u inače vrlo nadahnutom intervjuu, zagovara da bi HNB trebao početi štancati novac zato da bi se dokapitalizirao bankarski sustav, odgovor može biti samo jedna riječ: ne, ne i NE!!! Bankarski je sustav svugjde u zapadnom svijetu trenutno crna rupa dugovanja i bezakonja u koju se ne smije utući niti lipe, dokle god nacionalne vlade ne uspostave mehanizme zakonske i političke kontrole nad tom financijerskom močvarom! A sasvim je vjerojatno da tu operaciju dobar dio banaka neće uspjeti preživjeti, što je žrtva koju sam ja i više nego voljan podnijeti, ako će to značiti da će države svijeta ponovo zadobiti suverenu kontrolu nad svojom ekonomskom i monetarnom politikom!




23.02.2012. u 09:22 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 08.02.2012.

Čemu sve to?

Ukratko dakle: nova vlada, po svemu sudeći reže proračun za cca 6 milijardi kuna, iako najavljuje da nema otpuštanja u javnome sektoru. Kako to kane izvesti, sam Bog zna. Istovremeno, PDV se diže na 25%, a Vlada sve uvjerava kako je to nužno za spas proračuna ali da neće doći do podizanja cijena. Naravno, pitanje je da otkud onda ti novci za spas proračuna dolaze, ako cijene ostaju iste? Ovo je otprilike ekonomska demagogija na razini trgovačkog putnika s televizije koji vam za kupovinu seta noževa nudi i mikser za paradajz – besplatno! Pa, ako je besplatno, dajte mi onda samo mikser a noževe koje se plaća sebi zadržite! Uz sve to, Rohatinski i dalje zubima i noktima tvrdoglavo brani tečaj kune, kako bi nam izvoznici ostali u podjednakoj depresiji kao i sav ostatak gospodarstva, a građanima se ne bi - ne daj Bože! - smanjila vrijednost njihovih dugovanja. Cijelokupna nam se država survava u ono što se, narodski rečeno, zove deflacijska spirala smrti (narod ponekad zna biti iznenađujuće riječit u svojim uzrečicama). Totalno nelikvidno gospodarstvo u kojem tako i tako već debelo fali novaca dodatno se ispuhuje od istog, a cijelokupna se ekonomska aktivnosti još više guši.

Pitanje koje se sada naravno postavlja jest zašto se sve to radi? Čemu takva drakonska politika? Očito ona mora imati neki izvrstan razlog, neki višnji cilj za sobom koji će opravdati tolika žrtvovanja. Balansiramo li proračun zato da si učinomo gospodarstvo barem malo više samoodrživim? Povećavamo li poreze zato da si stabiliziramo državne financije? Usisavamo li novac zato da bi imali više rezervi za crna vremena? Odgovor je, naravno, ne, iako ogroman broj ljudi u ovoj zemlji, koji prema svim relevantnim anketama podržava ovakve postupke (nazovi „reforme“), očito smatra da su nužni upravo iz tih razloga.

Naravno, to je čisto samozavaravanje i zatvaranje oči pred banalnom istinom, budući da je i ova politička klika, čak i prije nego što je došla na vlast, bila brutalno iskrena da zašto kani srezati proračun. O tome i cijelo vrijeme govore: zato da bi se spasio kreditni rejting države.

Drugim riječima, proračun se reže zato da bi se država mogla nastaviti vani zaduživati! Iskasapit ćemo si domaću ekonomiju zato da bi postali još ovisniji o vanjskim kreditorima.


Hrvatska ekonomska strategija

Slijedeće je onda pitanje da što će se dogoditi kad si zbilja iskasapimo ekonomiju do kraja, a kreditni nam rejting svejedno ode dovraga, što je krajnje izgledno da će nam se dogoditi prije ili poslije, kako to predviđaju i ljudi u ovoj zemlji koji imaju nekakvu ideju o tome kako svijet funkcionira. Političari koji se ponašaju kao da je kreditni rejtnig nekakva realna procjena ekonomskih mogućnosti plaćanja, a ne čisto proizvoljna politička odluka u svrhu zgrtanja više para i moći, su ili idioti ili demagozi, ili – najvjerojatnije – oboje. Agencije koje određuju kreditne rejtnige (Fitch, Moody's i S&P) rade za angloameričke banke koje izdaju te kredite i kupe kamate na njih, ako i same ne trguju i špekuliraju obveznicama država koje kao objektivno ocjenjuju! Banalno: kreditni rejting ide dolje, kamate na kredite idu gore! Kao i prinosi od obveznica ili bog zna kakvih sve ne financijskih monstruoznosti kojima su iste prekrivene i premrežene. Poanta, je dakle, da su kreditni rejtinzi čista korupcija, sukob interesa, nepotizam, trgovanje ispod stola s povlaštenim informacijama... U Hrvatskoj očito prevladava mišljenje da toga nema drugdje nego kod nas, pa se zato jako zgražamo nad korupcijom kad na šalteru nađemo plavu kuvertu s dvajs eura unutra, a ne, recimo, kad se zbog toga cijeloj državi radi o glavi.

Par primjera: 2001., kada se u SADu urušavao Enron, sve agencija za kreditni rejting do zadnje su milisekunde jamčile vrhunsku vrijednost njegovih dionica. Rezultat? Bankrot Enrona! 2008., kada je došlo do eksplozije hipotekarnog balona, koji su si američke banke same stvorile, sve agencije za kreditni rejting do zadnje su milisekunde jamčile vrhunsku vrijednost svim hipotekarnim kreditima. Rezultat? Ispostavilo se da te hipoteke nisu vrijedile ni papira na kojima su bile ispisane. Već ta dva primjera bila su dovoljna da većina američkih investitora - koji su ostali bez para u tim ekonomskim kataklizmama - posumnjaju kako rjeting agencije, u najmanju ruku, baš i nemaju neku istančanu moć predviđanja tržišnih kretanja. Ali kada se već počelo pripremati katran i perje, to jest, tužbe teške milijarde dolara protiv očitih prijevara i pronevjera u kojima su rejting agencije sudjelovale, one su se pozvale na mikroskopski sitne članke u svojim ugovorima, gdje otprilike piše:“Kreditni rejting koji mi dajemo je samo naše osobno mišljenje. Ne temelji se na nikakvim stvarnim ekonomskim ili znanstvenim analizama koje bi se mogle kritički evaluirati. Zapravo, nemamo blagog pojma što radimo i stoga nas se ne može smatrati odgovornim za išta.“ Čim su tako izbjegli milijunske tužbe svojih klijenata, a budući je američkom bankarskom sustavu tragično falilo para, Fitch, Moody i S&P nemilice su se obrušili na europske države, krešući im rejtinge poput pijanog drvosječe na osvetničkom pohodu!


Pila „Krvnjača“, model AAA+

Oni koji u školi nisu baš svu lektiru prepisivali s interneta, možda će se sjetiti lihvara Shylocka iz Shakespearovog „Mletačkog trgovca“, koji daje kredit tražeći kao kolateral pola kile dužnikova mesa. To je otprilike deal koji su velike banke s Wall Streeta postavile europskim nacijama poput Grčke, Španjolske, Portugala, Irske, Italije, itd., čija su dugovanja držali: „Il ćete si iskasapiti proračune, prodati kćeri u bijelo roblje i sav višak para dati nama, ili vam dižemo kamate u nebesa i tako sami kupimo pare od vas!“ I nakon što su te države usplahireno učinile ovo prvo, njihovi vjerovnici preko svojih rejting agencija učiniše drugo. Jer, kad se može, može se.

Srećom, Europljani nisu idioti, pa im nije trebalo ni dvije i pol godine shvate kako se nalaze pod agresijom angloameričkog bankarskog sustava, čiji su prvoborci te tri rejting agencije s Wall Streeta. Kad već visoki njemački čelnici, iz krugova najbližih Merkelici, javno izjavljuju da ono s čim se države EUa suočavaju nije nikakav ekonosmka datost ili rezultat tržišnih zbivanja, nego opsadno stanje u otvorenom financijskom ratu, onda se postavlja pitanje da kog vraga Hrvatska, koja bi sad trebala postati najnovijom članicom EUa, još pregovara s tim istim rejting agencijama, a vlada nam doživljava epileptične napadaje pri samoj pomisli na gubitak kreditnog rejtinga?

Umjesto da se kreše proračun da se udovolji stranim vjerovnicima s Wall Streeta, ono što bi Hrvatska trebala napraviti jest iste lagano odkantati. U takvom potezu u ovoj situaciji može računati ne samo na potporu Njemačke, nego na vodstvo nad cijelom klikom europskih ekonomija koje su rejting agencije izubijale kroz zadnih godinu dana. Pa kad dotične agencije i nama daju svoje mišljenje da nam je rejting smeće, Hrvatska bi im vlada lagano trebala odgovoriti: e pa naše je mišljenje da nije, nego dapače, da je još bolji nego prije, pa ćemo nastaviti otplaćivati dugove po istim, ili, zapravo, još manjim kamatama. A ako vam se to ne sviđa, vidimo se lijepo na sudu!

Malo je vjerojatno da će Linić i ekipa imati muda za ikakav takav potez, no onda se naravno postavlja treće pitanje: kog će nam vraga uopće vlada u ovoj državi? Dovoljno je da imamo rejting agenciju, kad nam oni kroje svu gospodarsku politiku.

08.02.2012. u 12:24 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.01.2012.

Povijesne lekcije I



Gledajući gornju sliku, jamačno se mnogi od vas čudom čude da kakve sad veze imaju piramide s deficitom državnog budžeta. Imaju i te kakve! Prve civilizacije ovog svijeta, Egipat i Mezopotamija, ulagale su enormne resurse u takve goleme projekte, te stoga vrijedi proučiti njihove ekonomije da vidimo kako su se one nosile s državnom potrošnjom i dugovanjima.

Prvo i prvo, piramide nisu bile samo hrpe kamenja naslaganog u pustinji, spomenici nad grobovima božanskih kraljeva, koji bi onda kroz njih za svu vječnost održavali os svijeta. To je bila mitološka simbolika njihove svrhe. U praktičnome smislu, svaka je piramida bila centar ekonomskog kompleksa poljoprivrednih površina, štala, skladišta, radionica, trgovišta, brodogradilišta i luka. Uz nju se redovito nalazilo obrtničko naselje gdje su živjeli i radili kvalificirani radnici (klesari, tesari, kipari, kovači, pekari, pivovari, itd.); zatim hram sa tehničkim (pisari) i znanstvenim (svećenici) kadrom, te palača gdje je bio smješten dio državne uprave. Svaki je takav kompleks, pak, upravljao cijelim nizom manjih naselja i imanja razasutih duž rijeke Nil.

Drugim riječima, piramidalni kompleksi nisu bili samo nekropole - gradovi mrtvih - nego vrlo živa javna poduzeća, čija je zadaća bila osigurati prosperitet i progres egipatske zemlje. Njihove su izgradnje bile veliki projekti javne infrastrukture na kojima bi deseci tisuća ljudi mogli naći posao, dom, školovanje, te zdravstvenu i socijalnu skrb, kakva bila da bila u to doba. Usto, svaka bi piramida kao zadužbinu dobivala u vlasništvo ogromne trakte zemlje uz Nil, na koje bi se naseljavali ljudi sa zadaćom da ih dovedu u red: iskrče močvare, urede navodnjavanje, parceliraju polja, pokrenu poljoprivrednu proizvodnju i osnuju nova naselja. Bio je to proces interne kolonizacije Egipta, poprilično nalik širenju samostana kroz srednjovjekovnu Europu, ili osvajanu američkog zapada (samo bez genocida). Tijekom IV dinastije, kada je gradnja piramida bila najintenzivnija, na stotine takvih naselja i imanja nicali su u nilskoj dolini - u svakom naraštaju! Izgrađene piramide, koje bi njima potom gospodarile, postajale bi tako neksusi staroegipatske ekonomije. One su upravljale glavninom proizvodnje, redistribucije i razmjene dobara, te pokretale socijalni, demografski, tehnološki i kulturološki razvoj.

U drevnoj Mezopotamiji nije bilo piramida, no sličnu funkciju su tamo obnašali veliki hramovi. U ekonomskom pogledu, oni su također bili javna poduzeća koja su zapošljavala velik broj ljudi na projektima poljoprivrede, obrtništva, graditeljstva, te infrastrukture (navodnjavanje polja i regulacija vodotoka). Također su za šire pučanstvo osiguravali programe socijale i obrazovanja. Ujedno su funkcionirali i kao banke, koje su svoj kapital ulagale u dalekosežne istraživačke i trgovačke ekspedicije morem i kopnom. Po nekim indicijama, već je u doba Sumera postojala razvijena pomorska ruta od Perzijskog zaljeva do Indonezije, preko koje se nabavljao kositar za lijevanje bronce. Ostali su trgovački putovi išli preko kraljevstva Elam u južnom Iranu pa prema centralnoj Aziji, na sjeverozapad do Anatolije i Crnog Mora, te na zapad preko Feničana u Sredozemlje. Ovakve su trgovinske ekspedicije pogodovale stvaranju imućne srednje klase trgovaca i biznismena (sumerski damgar, akadski tamkar) koji su se profilirali kao posrednici i agenti u svim hramskim poslovima.

E sad, hramovi u Mezopotamiji i piramide u Egiptu, kako to s javnim poduzećima obično biva, financirali su se iz poreza i davanja svekolikog pučanstva. I kako to s većinom javnih poduzeća obično biva, stvarali su enormna dugovanja. Izgradnja svake velike piramide prijetila je bankrotom Egipta, a prema onome što nam je ostalo očuvanim iz arhiva mezopotamijskih hramova, razvidno je kako su tamošnje gradove i kraljevstva periodično potresale ozbiljne dužničke krize.

Društveni mehanizmi kojima su oni rješavali takve probleme bili su usko vezani uz instituciju božanskih kraljeva, te uz vladajući kult vrhovnog - obično solarnog - boga, koji u mitovima figurira kao kraljev otac. Vladari tih drevnih civilizacija nisu bili političke nego religijske figure: vrhovni svećenici čija se ovlast, dužnost, položaj i ceremonijal donekle mogu usporediti s onima koje danas papa obnaša u katoličkoj crkvi. Sveta im je dužnost bila održavati Pravdu (egipatski maat, sumerski amaragi ili asirski andurarum): sa velikim početnim P, to je bio mitski koncept koji je tada imao vrlo specifično, vrlo konkretno značenje.

Drevni su narodi Pravdu smatrali nečim što je ravno (pravo), a zbog ljudskih zala i grijeha može postati iskrivljeno (krivo). Kralj je jamčio ispravan poredak društva i svijeta, time što je stalno vraćao Pravdu u njen prvobitan, ispravan oblik. Religijska je simbolika toga bila neka od mnogobrojnih varijanti mita u kojem vrhovni bog sunca i neba (ili njegov kraljevski sin) pobjeđuju zmiju ili zmaja, krivudavu neman kaosa, zla i smrti.

Kako su imali vrlo konkretan koncept toga što Pravda jest i kako izgleda, tako su drevne civilizacije imale i vrlo specifično shvaćanje dugova. Dovoljno se prisjetiti da je i dan-danas, u onim religijskim tradicijama koje vuku podrijetlo iz tih vremena i krajeva, dug sinonim za grijeh. Herodot primjerice piše kako je u Perziji i Mezopotamiji njegova doba dugovanje smatrano jednim od najvećih zala koje čovjeka može zadesiti, direktna posljedica kaosa koji neprestance nagriza kreaciju.

Dakle, u ekonomskom je pogledu sveta dužnost kralja bila da vraća pravedan društveni poredak, boreći se protiv sila koje dugovima iskrivljuju ispravnu ekonomsku praksu. Ako bi zemlja ušla u ekonomsku krizu u kojoj je ukupni dug društva prijetio gušenjem svih gospodarskih aktivnosti, kralj bi proglasio poseban praznik - jubilej - kojim bi bila izbrisana dugovanja. Ljudima koji bi zbog dugova ostajali bez osnovnih sredstava za život vraćala se natrag zemlja i imovina, robovi i zarobljenici bili su oslobađani, a cijelokupnoj ekonomiji omogućen je novi, svjež početak.

Takvi su se jubileji proglašavali svakih nešto desetljeća, u vremenskim rasponima otprilike sličnim ovima u kojim suvremeno društvo tresu veće ekonomske krize. U Mezopotamiji su bili zvani nig-šiša (na sumerskom, tj. nišarum na akadskom) i bili su vezani uz tridesetogodišnji astronomski ciklus rotacije Saturna. U Egiptu su se zvali heb-sed i slavili su se na tridesetu godinu kraljeve vladavine. Po potrebi, mogli su se izvanredno proglasiti i u drugim prilikama.

Koja je dakle pouka ove povijesne lekcije? Ta da su prve ljudske civilizacije u svom magijsko-mitskom svjetonazoru očito posjedovale neku mudrost koja nadvisuje pamet dobrog dijela današnje ekonomske znanosti. Oni su naime jasno shvaćali da imaginarna vrijednost dugovanja nije važnija od stvarne vrijednosti koju nude civilizacijska dostignuća poput infrastrukture, socijale, solidarnosti, zdravstva i obrazovanja. I ako dođe do krize u kojoj nagomilana masa dugovanja prijeti to uništiti, onda dugovi moraju nestati da bi se civilizacija mogla nastaviti. A to je, kako nažalost vidimo, upravo suprotno od svega što zastupa glavnina suvremene ekonomske i političke misli, koja je više nego voljna žrtvovati ljude i zemlje na oltarima balansiranog budžeta, radije nego braniti njihovo pravo na dostojan i civiliziran život.


22.01.2012. u 10:58 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.01.2012.

Malo ekonomske demagogije

Ovaj članak dosta dobro ilustrira glavninu onog što ne valja u današnjoj ekonomskoj misli.

Drago Jakovčević veli da bi, da se spasi hrvatsko gospodarstvo, trebalo početi tiskati novce te kroz kontroliranu inflaciju devaluirati kunu.

Masprodukcija novca usred dužničke krize i ekonomske panike nije neka dobra ideja jer kontrolirana inflacija vrlo lako postane nekontroliranom i eto nam Weimara 1923. Istinabog, šanse da inflacija odjednom zadesi Hrvatsku su male, budući smo mi po svemu sudeći ured opće deflacije, te u sistemu tragično fali novca. Ali ako HNB naprosto upuše nove novce u bankarski sektor koji bi onda kao trebao početi kreditirati određene sektore gospodarstva, nema puno nade da će realna ekonomija vidjeti i lipe od svega toga, a tečaj ode kvragu i ostanu krediti s bogtepitaj kakvim kamatama. Ovakve su umotvorine zapravo pokušavane na globalnoj razini kroz prethodne dvije-tri godine i kao što vidimo, kriza je i dalje ovdje, gora nego ikad. Banalno govoreći, da čovjeku netko naprosto da na ruke milijun eura, manja je vjerojatnost da bi to uložio u boljitak bolesne dječice u Africi, a više je vjerojatno da bi to naprosto spiskao na teške droge i lake žene.


Novac iz helikoptera američki je termin za masovno upuhavanje novca u sustav od kojeg onda nema bogznakakvog efekta. Ako ljudima naprosto pobacate pare iz helikoptera, moguće je da će se nešto od njih i pametno uložiti. A moguće i da neće.


U drugome dijelu članka, pak, ekonomski strateg vladajuće koalicije, Branko Grčić, žestoko se protivi bilo kakvom tiskanju novca, navodeći kako, citiram: „kako treba potaknuti realni sektor, što znači investicije, a iza njih 'u više od 80 posto slučajeva' stoji privatni sektor te istaknuo da 'ne dolazi u obzir da njega financira izravno monetarna vlast iz primarne emisije'.“

Ovo je tek žestoka demagogija, jer premda realni sektor bez danjega treba pokrenuti, gdje je kvragu tih 80% privatnih investitora koji bi u njega investirali? Nalazimo se usred globalne ekonomske krize, privatni sektor na sve strane crkava i atrofira, financijski kapital razvijenih zemalja urušava se i bježi od ulaganja u bilo kakvu realnu ekonomiju! Draže im je platiti negativne kamate na Njemačke obveznice, samo zato jer im se to čini kao jedina kakva-takva sigurna luka, nego kupiti obveznice Španjolske ili Italije na kojima mogu obrnuti bogtepitaj kakve kamate, jer su svjesni da kula od karata samo što se nije raspala i onda samozapalila. I odakle i kako bi onda Hrvatska trebala privući ta mitska stvorenja čije bi investicije kao trebale pokrenuti domaće gospodarstvo?


Nakon što pokrene marsijansku industriju robota, Deda Mraz obećao je i u Hrvatskoj investirati u proizvodnju maslinovog ulja i uzgoj ćubastog gnjurca.

Temeljni problem ova dva tipa, kao i glavnine ekonomista danas, jest taj što su opsjednuti s novcem. Oni su naprosto zarobljeni u nekom sumanutom svijetu snova gdje novac predstavlja nekakvu metafizičku kategoriju vrijednosti po kojoj se potom sve ostalo sudi. Ovo postaje naročito očitim kad se ekonomisti počnu pijeniti o infrastrukturnim projektima kao što su autoceste: oni su izgleda profesionalno nesposobni pecipirati da postoji vrlo realna, vrlo opiljiva, vrlo trenutna vrijednost infrastrukture u u stvarnom svijetu, a ne posve imaginarna vrijednost toga koliko će nam trebati da se ponovo namnože šareni papirići u džepovima – ili u današnjem vrijeme, elektronički impulsi u bankovnim računalima. Konkretno, u gornjem članku čini se da Santini i Jurčić impliciraju kako bi bilo bolje da se u autoceste nije investiralo, valjda zato jer bi onda sad imali više šarenih papirića i elektorničkih impulsa. I što bi s njima? Napravili još škola i vrtića, to je obično linija dežurnih demagoga. Pa, to bi svakako mogli i trebali, samo – UPS! - onda bi povećali opterećenje državnog budžeta. I što onda? REŽI!

Postaje li vam očita ciklička konstrukcija cijele te mitologije? Ako ljude uspijete uvjerite da je novac nekakvo stvarno mjerilo vrijednosti, a ne naprosto izmišljena zamjena za vrijednost, ulazi se u spiralu smrti u kojoj se na kraju može žrtvovati sve, samo da se sačuva ta prividna vrijednost novca. Na makroekonomkom planu, ovakva filozofija dovodi do zaključka da možemo sve ostalo pustiti da ode kvragu, utopi se u inflaciji ili izgori u delfacijskom krahu, dokle god nam ostaje dovoljno novca dovoljne “vrijednosti“. Ideja da se vrijednost neke bolnice, umjetničkog dijela, znanstvenog otkrića, infrastrukture, itd., mjeri time koliko para se na njima privređuje ili gubi jest, blago rečeno, neljudska. Takve stvari imaju trajnu vrijednost utoliko što unapređuju ljudsku civilizaciju i olakšavaju život svima i ne može ih se naprosto svesti na neku apstraktnu statistiku, koja danas praktički više i ne postoji drugdje nego na monitorima bankovnih računala, ili, u najboljem slučaju, košta manje od papira na kojem je tiskana. Tom se logikom nikakav progres ni blagostanje nikad neće moći ostvariti, jer će se sve završiti u paranoičnoj psihozi Držićeva Skupa: „Tezoro, moj tezoro!“

Dakle, sve se svodi na zamjenu teza. Temeljno pitanje nije koliko imamo ili koliko trebamo novaca, pa da se onda prema tome poderđuje sve ostalo u gospodarstvu. Temeljna su pitanja koliko nam treba bolnica, koliko hidroelektrana, koliko umjetničkih djela, koliko visokoobrazovanog kadra i ustanova koje ga proizvode, itd. I onda si na temelju takve procjene naprosto izmislimo novac kojim ćemo sve to isfinancirati!

12.01.2012. u 10:16 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 11.01.2012.

Prekidamo program zbog izvanrednih obavijesti!

Prema najnovijim vijestima, Njemačka je po prvi put u povijesti uspjela prodati svoje obveznice uz negativan prinos. Pojednostavljeno rečeno, Švabe su sad u poziciji povlaštene mušterije koja dođe u banku i uzme kredit na koji ne da neće plaćati nikakve kamate, nego će mu banka još pokloniti i toster a direktor iz svog džepa dati sto čifči, samo zato što ste se, eto, odlučili zadužiti kod nas.

A to su vjerojatno vrlo, vrlo loše vijesti, ali ne iz razloga koji gornji članak navodi. Istinabog, očit je enormni disparitet između ekonomija EUa: dok se Grcima, Španjolcima i Talijanima kamate na državni dug nabijaju do nebesa, Nijemcima investitori plaćaju da bi mogli preuzeti njihova dugovanja. Takva polarizacija sama po sebi nije nikakva sreća, te naprosto ilustrira očitu činjenicu da se ta navodno fantastična švapska ekonomija do sad uopće nije ni nosila s krizom, nego ju je politikom „nek susjedu crkne krava“ svaljivala drugima na grbaču. Njemačka je kičma europske ekonomije i umjesto da preuzme nekakvu povijesnu odgovornost za sudbinu Europe i zaštiti svoje manje razvijene susjede, Švabe su bili više nego voljni Grke i njima slične žive odrati, samo da bi preko njihovih leđa uspjeli još malo na aparatima održati svoja bankrotirana poduzeća i tako si sačuvati koju paru. Well, payback's a bitch! Sad će, kako stvari stoje, vjerojatno izgubiti daleko više para.

U čemu je štos? Oni koji prate ovaj blog vjerojatno su do sad već iz mojih slikovitih primjera skontali da je rast državnog duga u korelaciji s rastom ekonomije. Državni dug pada, ekonomija propada s njime. Švabe su sad po prvi put počele zarađivati na svojim državnim dugovanjima i to je vjerojatno znak da ih čeka nekakva deflacijska katastrofa i opća recesija i njihovog gospodarstva. A to su loše vijesti za sve nas, jer ako propadne Njemačka, vjerojatno je da će doći i do kraha eura, a moguće i do raspada EU.

Sad će se naravno javiti dežurni pametnjakovići i euroskeptici: „Pa što onda! Nek krepa! Nit ikom treba, nit zaslužuje išta drugo!" Koliko god taj pravednički gnjev do neke mjere bio opravdan, situacija nije baš tako jednostavna. Europa trenutno možda i je čamac bez kormilara koji pušta na sve strane, ali more oko njega crveni se od krvi u kojoj plivaju morski psi pa si treba dobro razmisliti gdje su bolje šanse za preživljavanje. Ljudi koji se protive EU zbog nekakvih demagoških populističkih argumenata i vide spas u krahu eurozone trebali bi se upitati na čiji to mlin tjeraju vodu, budući je to solucija za koju drukaju i Britanija i Wall Street i CIA i međunarodni financijski špekulatori Soroševa kalibra.

Kriza u kojoj se EU koprca najvećim je dijelom rezultat financijskog rata koji angloamerički bankarski sustav na svim frontama vodi protiv onog central-europskog. Europske institucije pritom pokazuje neviđenu razinu gluposti i nesposobnosti (a bogme i korumpiranosti) da se nose s takvim predatorskim napadima. No kakva bila da bila, EU je još uvijek manje zlo od Wall Streeta i londonskog Citya. Euro je jedina valuta na svijetu koja ima ekonomsku i političku kuražu dovoljno jaku da smijeni dolar, a angoleamerikance svaka prijetnja temelju njihove ekonomske dominacije dovodi do ludila. Glave su letjele i ratovi se vodili zbog takvih stvari: kad god SAD/NATO zbrišu neku bliskistočnu državicu s lica zemlje, razlog tome je obično što je lokalni diktator dobio sulude ideje da bi svoju naftu mogao prodavati za nešto drugo umjesto dolara.



E nećeš, majku mu!



Ono što se Njemačkoj sad dešava jest da se izgleda vrući novac s međunarodnog financijskog tržišta masovno slijeva prema njima. A to opako smrdi na špekulantski napad, moguću posljednju fazu ili krunski pokušaj u razbijanju eura. Vrijednost eura već sad, čini se, lagano raste i ako krahne ili bude dobrano izubijan (zbog sulude ideje da bi neke zemlje trebale izaći ili biti izbačene iz njega), ni Njemačka niti ijedna druga članica EUa neće više imati štit koji ih je branio od najgore agresije angloameričkih financijerskih kartela. Isti će im potom vrlo lako vrijednost valute nabiti do nebesa, tako im uništiti izvoz, sravniti ekonomiju sa zemljom, potom pokupovati sve što još vrijedi i naposlijetku ih pretvorit u zemlje trećeg svijeta.

Što bi dakle Nijemci i EU sad trebali napraviti? Trebali bi početi trošiti ko blesavi na stvarni ekonomski razvoj, eto što. Ako se sad dobivaju pare – a europska centralna banka po svim indikatorima trenutno skuplja rekordne depozite – umjesto da se sjedi na tome kao kvočka na zlatnim jajima, treba se počet investirati šakom i kapom u sve europske države, kako bi se financirali masovni javni projekti u infrastrukturi, energetici i znanosti. Izgradite više pan-europsku mrežu super-brze magnetske željeznice, napravite program kao Tenessee valley authorithy za cijelo Podunavlje, dogovorite deal s Rusima i izgradite Južni tok i sve ostale plinske tokove, pokrenite svemirski program i pošaljite prvo nekog europskog čimpanzu na Mars! Jedini način da se izađe iz krize jest da država – ili u ovome slučaju zajednica država, ali na isto dođe – počne masovno trošiti na velike javne projekte koji dođu kao inekcija za pokretanje cijelokupne ekonomije i dižu gospodarstvo na sasvim novi level. Ako se novci samo čuvaju i, poput Držićeva Skupa, brine se jedino za „Tezoro, moj tezoro!“, ono što će se na kraju desiti jest da će svi ostati bez svog 'tezora!'

11.01.2012. u 10:33 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.01.2012.

Kako u krizu i kako iz krize: dva povijesna primjera

Prvi je o Weimarskoj Republici, po općem mišljenju vjerojatno najsjebanijoj državnoj tvorevini u novijoj europskoj povijesti. Mnogi povjesničari i ekonomisti, kad govore o weimarskom razdoblju, najviše vole isticati katastrofalnu hiperinflaciju do koje je došlo zato što Njemačka, opterećena nenormalnim dugovanjima za reparacije iz prvog svjetskog rata, počela masovno tiskati novce da može isplatiti sve svoje obveze. Obično se smatra da je ovo izazvalo lančani krah fantastične 19-stoljetne švapske ekonomije, masovnu nezaposlenost i opću bijedu, koja je u konačnici na političkom planu dovela do kraha demokracije i uspona nacista na vlast. Povijesna uspomena na weimarsku hiperinflaciju još uvijek proganja mnoge europske države – a naročito Njemačku – strahovima zbog državne potrošnje i tiskanja vlastitog novca.

Postoji, međutim, jedan mali problem s time. Inflacija je zadesila Njemačku u godinama odmah nakon prvog svjetskog rata. Najgadnija je bila do 1923., kad je cijena štruce kruha dosegla otprilike sto milijardi maraka. Četiri godine prije, za komparaciju, iznosila je sto miljardi puta manje.

No do 1924., situacija je bila stabilizirana i ostatak 20-ih godina Njemačka je zapravo bila zapravo relativno ugodno mjesto za život. Stanje naravno nije bilo idealno, no kakva-takva ekonomska i društvena stabilnost, te opći kulturni procvat ostali su zapamćeni kao Goldene Zwanziger – Zlatne dvadesete. Do Hitlerova preuzimanja vlasti prošlo je još skoro pa desetljeće, a povijest Weimarske Republike očito nije bila baš toliko jednosmjeran spust u katstrofu kako se to obično vidi. U najmanju ruku, hiperinflacija ranih dvadesetih nije bila ta ekonomska katastrofa koja je katapultirala naciste na vlast. Nešto je drugo bilo posrijedi.

Što? S početkom velike svjetske depresije 1930., u Njemačkoj je na vlast došao centar-lijevo orijentirani kancelar Heinrich Brüning. Koji je – kako to izgleda mnoge centralno-lijeve vlade uporno pokušavaju – pokušavao ekonomsku krizu riješiti kako? Rezanjem državnog budžeta! Brüning je proveo neke od najbrutalnijih mjera kresanja državne potrošnje ikad viđene. Otpuštao je, rezao, kresao i kasapio, sve dok njemačka srednja klasa nije više bila već toliko izubijana da je većina ljudi zaista povjerovala kako je glavni razlog njihove ekonomske propasti to što su Židovi pokupili sve pare i sakrili ih u neku pećinu.

Brüning se, naravno, pritom čudom čudio da kako nacisti odjednom iz političkih ridikula postaju sve jača sila u njemačkoj politici i društvu – a istovremeno je sam od predsjednika Hindenburg konstantno zahtjevao izvanredne ovlasti kojima bi mogao nadjačati parlament i sve druge demokratske instuticije, te provesti svoje – krajnje nepopularne - ekonomske mjere kud puklo do puklo. Rezultat svega toga? Do 1933, Hitler je postao kancelar, nacisti su preuzeli vlast, a Njemačka se uskoro pretvorila u ropsku ekonomiju, koja je do konca drugog svjetksog rata većim dijelom ovisila proizvodnim kapacitetima svojih logora smrti.


Arbeit macht frei nije drugo nego logična konzekvenca preptostavke da bi ljudi trebali raditi više za manje plaće – nešto što i dan danas mnogi pseudo-eksperti, izgleda, zastupaju kao zdravu ekonomsku misao.

A sad drugi primjer, relativno sličan prvome, ali sa svojevrsnim happy endom: kako se izvući iz krize. Riječ je o američkom građanskom ratu od 1861. do 1865. On itekako ima veze s gospodarstvom, budući su mu uzroci direktno vezani uz dvije oprečne ekonomske filozofije, koje su se paralelno razvijale na Jugu i na Sjeveru. Sjeverne su države u principu vodile politiku industrijalizacije i infrastrukturizacije, koja je, naravno, podrazumijevala i državnu potrošnju. Nije da su sjevernjaci bili išta manje rasisti od južnjaka, no razvoj industrije zahtjevao je kvalificiranu radnu snagu, te poticao imigraciju i integraciju stanovništva u radionicama i gradilištima. Južnjačke su države pak bile robovlasničke ekonomije čiji se proizvodni pogoni nisu u ničem bitnom razlikovali od nacističkih konc-logora. I dok su se privatni vlasnici velikih južnjačkih plantaža uglavnom protivili državnom intervencionizmu i ikakvoj javnoj potrošnji, njihove jeftine ropske ekonomije ujedno nisu bile u stanju proizvesti išta više od pamuka, koji su masovno izvozili u Englesku.

Zašto je uopće došlo do toliko raslojavanja u gospodarstvu američkog sjevera i juga? Odgovor dijelom leži u tome što je kroz prethodna tri desetljeća, savezna vlada bila vođena politikom koja se poprilično poklapa s idejama današnjih zagovaratelja rezanja državnog budžeta: ne troši, ne investiraj, reži, balansiraj! Jedan od najgorih američkih predsjednika bio je Andrew Jackson, koji je 1835. – po prvi i jedini put u povijesti SAD-a – uspio izbalansirati budžet savezne vlade, otplativši sva dugovanja. Gotovo trenutni reuzltat toga bila je ekonomska kriza od 1837. do 1843. Jacksonova politika male i ograničene vlade koja se odbija baviti ekonomskim razvojem zemlje kroz naredna je desetljeća dovela do toga da se većina saveznih država razvijala kuda koji mili moji. Sjeverne su države imale tradiciju obrtništva i poduzetništva još iz doba kolonija, a umjesto da savezna vlada kroz projekte infrastrukture, ulaganja i poticanja proizvodnje – drugim riječima, kroz javnu potrošnju - proba dići i jug na istu razinu, desetljećima se nije radilo više-manje ništa, osim što se puštao danji import robova za račun šačice dekadentnih vladajućih familija u južnim državama.

I tu u priču ulazi Lincoln, koji je došao na vlast u SADu tijekom najveće krize u njegovoj povijesti. Brutalno krvavi bratoubilački rat mogao je ostaviti zemlju u posvemašnjem rasulu, no nakon dva mandata Lincolnova predsjedništva, SAD ne da nije bio u ruševinama, nego na putu da postane najveća industrijska sila svijeta. Po razvijenosti i rastu gospodarstva, u drugoj polovici 19. stoljeća mogao mu je konkurirati vjerojatno jedino Bismarck sa ujedinjenom Njemačkom. Kako mu je to uspjelo poći za rukom?

Tako što je država za Lincolna napokon počela trošiti! Ekonomska politiku ograničene vlade i balansiranog budžeta iz Jacksonovih vremena posve je izokrenuta. Lincoln je bio čuven po tome da je trošio savezni budžet kao da mu nema kraja: na vojsku, na obranu, na proizvodnju, na infrastrutkuru, na rekonstrukciju, na mirovine i socijalu, na sve što je mogao! Kad je vrlo brzo ostao bez ograničenih prihoda od poreza, počeo je vladino zaduživanje financirati državnom emisijom papirnatog novca bez pokrića u zlatu – to su bili u Americi čuveni „Lincolnovi zelembaći“ (greenbacks). Kad su se nakon kraja rata počela javljati pitanja o enormnom javnom dugu kojeg je vlada uspjela nabiti, Kongres je naprosto izmjenio Ustav ubacivši u njega kaluzulu (14 amandman) koja između ostalog zemlji - zabranjuje bankrot! SAD, zahvaljujući Lincolnovoj ostavštini, ne može bankrotirati, ma koliki god da im bio državni dug – to je, doslovce, protuustavno!


Ironična karikatura iz Lincolnova doba zapravo vrlo dobro ilustrira uzroke enormnog rasta američkog gospodarstva u drugoj polovici 19. stoljeća

Nema apsolutno nikakvih razloga zašto bilo koja suverena država ne bi mogla ubaciti takvu klauzulu u svoj ustav, te si naprosto zabraniti da bankrotira. I to je nešto što dobar dio ekonomista izgleda ne može shvatiti: umjesto da se politika države podređuje ekonomiji, a ljude se žrtvuju na oltaru balansiranog budžeta, ekonomiju se treba i može podrediti političkoj volji društvenog prosperiteta i napretka. A to znači, da se država baca u trošak, kako bi njeni stanovnici mogli zarađivati!

09.01.2012. u 17:29 • 8 KomentaraPrint#

petak, 06.01.2012.

Zašto rezanje državnog budžeta uništava ekonomiju: praktični primjeri

Zato što je isprobano već više puta nego što bi to itko zdrave pameti ikad htio i nikad nije funkcioniralo kako je očekivano. Rezanje budžeta uvodi u spiralu smrti iz koje se praktički nemoguće izvući. Sreže li se proračun bilo kad, a naročito u vrijeme krize, deficit raste. Onda se proračun opet treba rezati, kriza se produbljuje, deficit raste još više... a ljudi završavaju na ulici, gospodarstvo završava u ćorsokaku i dolazi do općeg društvenog kraha!

Primjera ima mnogo: jedan od najilustrativnijih je onaj američke savezne države Kalifornije, koja se u rujnu 2008. – iz zanimljivih razloga o kojima sad nećemo detaljnije – našla usred katastrofalne krize budžeta: s dugovanjima od cca 60-ak milijardi i proračunskim deficitom od 16 milijardi dolara. Kalifornijski guverner, Konan Barbarin , tada se – tako barem legende kažu – mašio svete libertanske sablje, nauljio svoje desničarsko mišićje, te se neustrašivo sjurio u boj sa zlom aždajom državnih dugovanja: „REEEEEEEŽIIIIII!“ orio se njegov bojni poklič kalifornijskim državnim financijama, dok su iz mjeseca u mjesec kresana sva moguća socijalna davanja i programi, srezavan novac za obrazovanje, privatizirana javna imovina, otpuštani javni službenici, ostali tjerani da rade besplatno i bog zna kakva sve još barbarstva. Rezultat? Do 2010, kalifornijski je dug narastao na 72 milijarde, a deficit je narastao na 24 milijarde.

Objašnjenje? Nije se srezalo dovoljno, vele oni tamo, trebalo je još!

E, pa, to je kvaka s rezanjem budžeta: nikad nije dovoljno! Proračun se sreže ove godine i na godinu deficit naraste! I jednom kad se krene, nema više izlaza!


Ovako je kalifornijski Guvernator pokušavao riješiti proračunsku krizu i kako je deficit na to odreagirao? I'LL BE BACK!

To sad već polako otkrivaju i europske zemlje koje su – neke još i prije početka krize u Europi – počele s drakonskim rezanjem proračuna. Tako Španjolci, nakon što su si pod vlašću Zapatera iskasapili budžet za skoro 9 milijardi eura, sada otkrivaju da će im deficit narasti na 8% GDPa. Rezovi dakle nisu imali nikakvog efekta – osim što je hrpa ljudi ostala bez posla i došlo je do neviđenog socijalnog kaosa – međutim, novi desničarski premijer, Rajoy, objašnjava da je to zato jer prošla vlada nije dovoljno srezala proračun i najavljuje dalje i strože rezove. E to će sigurno upaliti!

U Grčkoj, pak, kojoj su pod Papandreom nametnuti takvi proračunski rezovi da će sad vjerojatno morati prodati Partenon i vlastite kćeri u bijelo roblje, sada se odjednom čudom čude da zašto im opadaju prihodi od poreza a trgovina crkava u doba blagdanskih shopping groznica.

Ove činjenice naprosto ilustriraju kako ekonomska politika rezanja državnog proračuna ne da ne funkcionira, nego je upravo kontraproduktivna! Konstatno ignoriranje te činjenice, pak, ukazuje na to da takva ekonomska politika nije utemeljena ni na kakvom racionalnom, znanstvenom i objektivnom promišljanju, već na fanatičnoj ideološkoj sumanutosti. Riječ je o čistoj, patološkoj mržnji prema državnim službama, socijalnim izdacima i, općenito, bilo kakvom obliku javne solidarnosti. Medijska histerija – potpomognuta demagogijom dežurnih intelektualaca – nužna je da se ta mržnja difuzira među široke slojeve društva, a onda vrlo brzo bilo kakvu argumentiranu raspravu ili objektivne argumente pomete bujica masovne demagogije:

Eh, ti, državni službenici! Mi ih plaćamo iz svojih poreza, a oni po cijele dane lade jaja! Zaštićeni su ko svete krave, imaju previsoke plaće, a zbog njih država ide u minus i sve nas zadužuje preko grla! Je l tako!?!

Pa, možda je a možda nije. Ono što većina ljudi izgleda ne uspijeva percipirati jest da i ljudi zaposleni u javnoj upravi troše svoje plaće kod privatnika na hranu, odjeću, potrepštine i spajalice. I tako pokreću ekonomski ciklus. Ako im se smanje plaće ili ih se naprosto baci na cestu, to znači da će bez dobrog djela novca ostati i oni privatnici kod kojih oni inače troše. Ekonomska aktivnost će zamrijeti još više, prihodi od poreza dodatno se smanjiti, broj socijalnih slučajeva a s time i troškova države povećati. I tako unedogled.

Ovo je činjenična istina u bilo kojoj situaciji, a naročito u vrijeme krize. Naime, u ekonomskoj krizi najprije atrofira privatni sektor, ponajviše manji i srednji poduzetnici koji prvi propadaju, a čine temelj nekog zdravo gospodarstva. U toj situaciji, veći dio ekonomske aktivnost onda izdržava upravo državna potrošnja. Gdje je onda pamet da se to ide rezati, te se tako ekonomija do kraja zatuče?

Da, Hrvatska ima veliku i neučinkovitu javnu upravu. Da, proračunska bi se sredstva mogla puno pametnije trošiti. Ali ni reorganizacija državne uprave ni preraspodjela proračunskih sredstava apsolutno ne znači da se proračun treba rezati: treba ga se povećavati, kako bi se kroz državnu potrošnju ponovo pokrenula ekonomska aktivnost! Kad čovjek ode doktoru zbog boli u stopalu, očekuje da će lijek biti nešto kao tablete ili inekcija, u najgorem slučaju operacija, a ne naprosto sjekira. Istinabog, ako si čovjek odreže nogu zbog boli u stopalu, stopalo ga više neće bolijeti, ali njegovi zdravstveni problemi će samo narasti. Analogno tome, ako se proračun reže, kriza će se samo produbljuje. I koji je onda razloga da se takva ekonomska ludost po tko zna koji put ide isprobavati na Hrvatskoj?

06.01.2012. u 19:52 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.01.2012.

Zašto rezanje državnog budžeta uništava ekonomiju: teorijska osnova

Ilustrirat ćemo ovo jednom prispodobom. Zamislimo jednu zamišljenu zemlju, nazvat ćemo je Tunguzija, koja ima svoju valutu, recimo da se zove Čifča (1 Č).


Tunguška čifča, vruća moneta zloglasnih financijskih špekulanta iz slavonskih sokaka.

Ta se zemlja iz bajke nalazi, kako to u bajkama obično biva, negdje iza sedam mora i sedam gora, zbog čega je posve ekonomski izolirana. U njoj žive svega dvoje stanovnika: prvi je gospodin Privatni Sektor, dok je druga gospođa Državna Služba (djevojački Dindrlica, ali to sad nije bitno, kao ni za koga je točno udana).

Primjetite suptilan simbolizam u imenima glavnih likova.

Gospođa Državna Služba, kako joj to ime sugerira, radi u javnom sektoru, dok gospodin Privatni Sektor ima svoju vlastitu firmu koja proizvodi klamerice. Te klamerice su, naravno, nužne za rad u državnoj administraciji, te tako između gospodina Sektora i gospođe Služba-Dindrlice postoji kontinuirana razmjena dobara i usluga. Kada Privatni Sektor proizvede klamerica u vrijednosti od, recimo, sto tunguških čifči, Državna Služba ih otkupljuje i tako mu ostaje dužna za isti iznos.

Gornja prispodoba dakle ilustrira jednu temeljnu ekonomsku zakonitost, a to je: ukupni dug države = profit privatnog sektora

Sad će naravno netko reći da u stvarnom svijetu ne postoje države sa svega dva stanovnika i u normalnoj ekonomiji, privatnik nije dužan svoje proizvode prodavati državi: može ih prodati i drugome privatniku. Da, ali osim ako ne govorimo o neolitskoj ekonomiji trampe, roba će se prodavati za novac. Proizvođač klamerica bi sigurno jako volio da svi trebaju i žele klamerice, te da on može klamerice mijenjati za bilo koju drugu robu po tečaju koji sam odredi, ali u stvarnoj ekonomiji, jedini proizvod koji se može po unaprijed poznatom tečaju mijenjati za sve ostalo jest novac. Novac nije drugo nego prenosivi državni dug, te monopol nad njegovom proizvodnjom, kao i kontrolu nad njegovom vrijednosti, ima i jedina može imati (bar u teoriji) - država. Imati u džepu novčanicu od sto čifči, ili, da budemo malo realniji, sto kuna, znači da vam je netko za to dužan dati bilo kakvu robu ili uslugu te protuvrijednosti. I bilo kakva ekonomija na razini iznad kamenog doba nezamisliva je ukoliko prvo ne postoji državni aparat koji u nju emitira nekakav novac kao univerzalno sredstvo razmjene. Naravno, dio tog novca država kupi sebi natrag kroz poreze, ali osim ako iz svojih građana ne iscijedi i poslijednju čifču, ostat će nešto dužna privatnim osobama i organizacijama. U zatvorenoj ekonomiji, jedini način da država nema dugovanja, tj., da joj budžet bude u plusu, jest da doslovce pljačka imovinu i robu od svojih građana. Kako to sigurno nitko ne želi, već bi vjerojatno svi puno radije da kao privatne osobe ostvaruju profit i da on raste, onda država mora povećavati svoj dug.

Dakle, da ponovimo: u zatvorenoj ekonomiji, ukupni dug države jednak je profitu privatnog sektora. Do zadnje čifče!

No kako u stvarnome svijetu ne postoje potpuno zatvorene ekonomije, već svaka država barem s nekom drugom razmjenjuje dobra i usluge, tako ćemo sad našu analizu bajkovite zemlje Tunguzije proširiti s još dva lika:

Prvi je bogati Švabo, gospodin Schwainspecker, čija firma u Tunguziju izvozi svinjske kotlete. Drugi je neki neimenovani Čerkez iz neke neimenovane zemlje četvrtog svijeta, koji iz Tunguzije uvozi zaklamane papire, nusprodukt neumorna rada tunguške administracije u kojoj se, naravno, sve praši od posla.

Za svaki kotlet koji uvede, Tunguzija duguje nešto čifči Švabi Schwainspeckeru: dakle, njen dug raste. Za svaki zaklamani papir koji izveze, Čerkezi ostaju nešto dužni Tungužanima, pa njihov dugovanje pokriva tunguški dug.

Dakle, uvoz povećava državni dug, jer u zamjenu za robe i usluge koje dolaze izvana, država mora štancati novac kojim to plaća. "Robe i usluge" naravno uključuju i financijske proizvode kao što su strani krediti, na koje se uvijek plaća kamata, pa su prema tome ideje kako ćemo se zadužiti vani da pokrenemo unutarnju proizvodnju redovito idiotske i ne funkcioniraju. Uzimanje stranog kredita je isto kao i kupovina stranog auta: to je roba čiju cijenu mora platiti neka već postojeća ekonomska aktivnost. Izvoz pak smanjuje državni dug, jer za robe i usluge koje šaljemo nekom drugom zauzvrat dobivamo influx novca na račun dugovanja te druge države.

Dolazimo sad dakle do slijedećeg zaključka, a to je da dugovanja države mogu probijati sve zamislive granice, dokle god je dovoljno adekvatno pokriven izvozom. I doista, proučimo li malo nekakvu rang-listu državnih dugova u svijetu, uočit ćemo da države s najjačim izvoznim ekonomijama ujedno imaju i najveća dugovanja.

Najveći dužnik na svijetu bez danjega je SAD, čije dugovanje premašuje dugove svih ostalih zemalja na svijetu - zajedno! Razlog tome je vrlo jednostavan: gospodarstvo SAD-a je, nažalost ili nasreću, još uvijek glavna pokretačka snaga svjetske ekonomije. Vratimo se na početak naše analize, kada smo ustvrdili kako, u zatvorenoj ekonomiji, dug s jedne strane znači profit s druge. Planet Zemlja kao cjelina jest zatvorena ekonomija, te stoga, da bi netko ostvarivao profit, netko drugi mora ići u dug. Iako je stvarnost kompleksnija od toga, pojednostavljeno je objašnjenje da je galopirajući rast državnog duga SAD-a kroz veći dio 20. stoljeća bio motor koji je pokretao globalnu ekonomiju.



Kao što ova ilustracija ilustrira, ogromnoća državnog duga dosta je dobar indikator razvijenosti državne ekonomije. Primjetit ćete da se Tunguzija na ovoj karti nimalo ne crveni od silnih dugova.


I to nas polako dovodi do odgovora na pitanje da zašto se od državnog duga radi takav bauk. Riječ je o čistoj demagogiji u svrhu ekonomske kolonizacije!

Održivost ekonomija najrazvijenijih zemalja, s najvećim državnim dugovanjima, ovisi o njihovom izvozu. U zatvorenoj ekonomiji - a planet Zemlja to jest - nije moguće da sve države izvoze i na taj način balansiraju svoj javni dug, a bez da itko išta uvozi i tako povećava svoja dugovanja za račun svog susjeda. Srž kolonijalizma, kako su to zapadne sile još davnih dana naučile, jest da se koloniji ne dopusti ekonomski razvoj, nego da ju se koristi kao rupu za izvoz svojih proizvoda po višestrukoj cijeni, sanirajući tako vlastiti dug na račun zaduživanja kolonije. Iz kolonije se crpe bazne sirovine, a prodaju joj se gotovi proizvodi, dok se sama proizvodnja – ili znanje potrebno za nju - drži u matičnoj zemlji.

Zašto? Zato jer koncetriranje znanja i vještina potrebnog za proizvodnju znači pojavu visoko obrazovanog i poduzetnog stanovništva: inžinjera, profesora, doktora, advokata, itd. Takva će ekipa u koloniji vrlo brzo početi dobivati neke čudne ideje o neovisnosti, jednakosti, slobodi i progresu, a sve u cilju racionaliziranja političke težnje da bi oni, a ne udaljena vlast matične zemlje, trebali biti ti koji drže konce u rukama. Upravo se ovo desilo u glavnini Europe tijekom stoljeća industrijske revolucije, kada su na račun starih feudalnih oligarhija nastale moderne nacionalne države.

A kao što je gore objašnjeno, način da država pokrene proizvodnju, digne svoju ekonomiju na novi nivo i omogući bogaćenje svojih stanovnika i tvrtki jest da povećava svoja dugovanja: da počne masovno trošiti na infrastrukturu, energetiku i znanost, ujedno pazeći i mazeći svoje stanovništvo kroz programe javno financiranog obrazovanja, zdravstva, socijale, kulture, itd., kako bi oni bili pametni, sretni i zadovoljni tu gdje jesu i ne bi im padalo na pamet da odu u švapsku zemlju cjepati svinjske polovice za firmu "Schwainspecker und Söhne".

Ali ako se nekoj državi uspije podvaliti kao ozbiljna znanost čisti ekonomski okultizam, koji trabunja da nema većeg zla od državnog duga, da državni proračun treba rezati kao svinjske polovice, a deficit proračuna spuštati dok ne propadne (i svi mi skupa s njime) u deveti krug pakla, e onda ima malo nade da će rečena država ikad uspjeti ostvariti ikakav ekonomski rast ili prosperitet, te je dugoročno osuđena na poziciju ekonomske kolonije.

05.01.2012. u 22:42 • 0 KomentaraPrint#

Manifest protiv rezanja državnog proračuna!

Ovo će biti blog o ekonomskoj filozofiji i povijesti, s primarnim ciljem edukacije njegovih čitatelja protiv onoga što se engleskim jezikom zove austerity – ekonomska politika štednja i rezanja državnog budžeta.

S novom godinom, Hrvatska si je izabrala vladu koja, premda je navodno lijevo orijentirana, mjesecima već najavljuje krajnje desničarski drakonizam u uništavanju državnih financija kroz mjere štednje, rezanja budžeta, otpuštanja javnih službenika, privatizaciju te kresanja svih mogućih socijalnih prava i davanja. Hrvati su tako popušili jedan od klasičnih političkih spinova a bez da ih je itko zapravo i pokušao obmanuti. Lijevo orijentirane vlade, naime, imaju kuražu da povuku radikalne poteze koje desnim vladama nikad ne bi prošle. Krajnje ilustrativan primjer toga na globalnoj razini je Obama, pod čijim je predsjedništvom SAD uspio izbombardirati Libiju, pod legitimnom rezolucijom UN-a i uz opće odobravanje svih mogućih humanitarnih i liberalnih organizacija. Bush je samo mogao sanjati da bi mu tako nešto ikad uspjelo proći: on je u Irak morao bez blagoslova UN-a i uz konstantnu kritiku globalnog lijevo-liberalnog establishmenta, naprosto zato jer je u političkom spektru bio pozicioniran desnije od Obame. Ista se stvar na unutarnjem planu dešava u Hrvatskoj. Dok je HDZ bio na vlasti, SDP je – koliko god anemično – pružao sindikatima potporu da blokiraju izmjene zakona o radu. Sada kada je došao na vlast, SDP će vjerojatno iskasapiti zakon o radu gore nego što je to HDZ ikad mogao i sanjati, a svi će to pozdraviti kao nužan – iako možda žaljenja vrijedan - potez za spas ekonomije.

Tako se dakle kroz naredne četiri godine možemo nadati političkom igrokazu dobrog i lošeg policajca. „Režite proračun za 9 milijardi kuna!“ vikat će, recimo, strogi i nesmiljeni Rohatinski. „Ma šta 9, reži brate barem za 20!“ javit će se raznorazni nazovi-neovisni nazovi-eksperti. Onda će osjećajni Milanović ili Josipović preuzeti uloge pučkog tribuna, te konstatirati kako ipak moramo zaštiti socijalno najugroženije kategorije, te da najviše što možemo srezati jest eto, pet milijardi.

Pritom naravno nitko neće dovoditi u pitanje samu logiku rezanja proračuna usred krize. Intelektualna i medijska histerija mjere štednje i rezanja budžeta kontinuirano prezentira kao nešto apsolutno nužno i neupitno za spas gospodarstva, a hrvatskoj je javnosti, izgleda, mozak već zbilja toliko ispran da ih većina vjeruje kako put iz krize znači da si moramo odrezati nogu. E pa ne znači! Naravo učenje i čisti zdrav razum čovjeku govori da se u vrijeme prosperiteta štedi, upravo kako bi se u vrijeme krize moglo trošiti! Ako se u krizi štedi i reže, onda izlaska iz krize nikad nema, jer kriza po definiciji znači da se nema! Ekonomska politika rezanja državnog proračuna ne da ne fukcionira, nego je upravo kontraproduktivna: ako se proračun sreže bilo kada, a naročito u vrijeme krize, deficit raste! Usto ujedno propada ekonomija, uništava se srednji sloj, te vjerojatno dolazi do općeg kraha društva i nemalog broja ljudskih smrti. Ovo je povijesna činjenica: mjere štednje i rezanja proračuna isprobane su mnogo puta i rezultati nikad nisu bili ništa manje nego katastrofa. Ludilo znači stalno ponavljati jednu te istu stvar, iščekujući pritom drugačije rezultate, te se stoga politika rezanja proračuna komotno može nazvati ekonomskim ludilom. Nema nikakva razloga da je se ponovo isprobava danas i sada u Hrvatskoj – osim ako vam cilj nije propast ove države i uništenje njenih građana!

05.01.2012. u 22:24 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< listopad, 2014  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (5)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (7)

Dixi et salvavi animam meam

Ovo je blog o ekonomskoj filozofiji i povijesti, s primarnim ciljem edukacije protiv onoga što se engleskim jezikom zove austerity – ekonomska politika štednja i rezanja državnog budžeta. Takva politika, koju medijska i intelektualna histerija kontinuirano prezentira kao aposlutnu nužnost za spas Hrvatske, ne da ne funkcionira, nego je upravo kontraproduktivna. Rezanje državnog proračuna može rezultirati jedino povećanjem deficita, a štednja usred krize samo produbljuje krizu. Rezanje budžeta i mjere državne štednje isprobane su puno puta kroz povijest i nikad nisu funkcioniralo, dapače, rezultati su uvijek bili katastrofa: imperativno je da se takve ekonomske sumanutosti ne isprobavaju sad opet u Hrvatskoj, jer u protivnom, ako mislite da je situacija sad loša, tek ćete tada vidjeti pravu katastrofu.

Achtung, achtung!

Obvezno pročitati:

Kritika neoliberalne ekonomije: I, II, III
Zašto rezanje državnog budžeta uništava ekonomiju: teorijska osnova
Zašto rezanje državnog budžeta uništava ekonomiju: praktični primjeri


Za one koji žele znati više:

Aktualna ekipa:

Webster Tarpley
Matthew Folger
United front against austerity
Michael Hudson
Alexis Tsipras
Papa Franjo

Povijesni pregled:

Friedrich List
Henry Carey
John Barnard Byles
Heinrich Pesch
New Deal