nedjelja, 22.01.2012.
Povijesne lekcije I
Gledajući gornju sliku, jamačno se mnogi od vas čudom čude da kakve sad veze imaju piramide s deficitom državnog budžeta. Imaju i te kakve! Prve civilizacije ovog svijeta, Egipat i Mezopotamija, ulagale su enormne resurse u takve goleme projekte, te stoga vrijedi proučiti njihove ekonomije da vidimo kako su se one nosile s državnom potrošnjom i dugovanjima.
Prvo i prvo, piramide nisu bile samo hrpe kamenja naslaganog u pustinji, spomenici nad grobovima božanskih kraljeva, koji bi onda kroz njih za svu vječnost održavali os svijeta. To je bila mitološka simbolika njihove svrhe. U praktičnome smislu, svaka je piramida bila centar ekonomskog kompleksa poljoprivrednih površina, štala, skladišta, radionica, trgovišta, brodogradilišta i luka. Uz nju se redovito nalazilo obrtničko naselje gdje su živjeli i radili kvalificirani radnici (klesari, tesari, kipari, kovači, pekari, pivovari, itd.); zatim hram sa tehničkim (pisari) i znanstvenim (svećenici) kadrom, te palača gdje je bio smješten dio državne uprave. Svaki je takav kompleks, pak, upravljao cijelim nizom manjih naselja i imanja razasutih duž rijeke Nil.
Drugim riječima, piramidalni kompleksi nisu bili samo nekropole - gradovi mrtvih - nego vrlo živa javna poduzeća, čija je zadaća bila osigurati prosperitet i progres egipatske zemlje. Njihove su izgradnje bile veliki projekti javne infrastrukture na kojima bi deseci tisuća ljudi mogli naći posao, dom, školovanje, te zdravstvenu i socijalnu skrb, kakva bila da bila u to doba. Usto, svaka bi piramida kao zadužbinu dobivala u vlasništvo ogromne trakte zemlje uz Nil, na koje bi se naseljavali ljudi sa zadaćom da ih dovedu u red: iskrče močvare, urede navodnjavanje, parceliraju polja, pokrenu poljoprivrednu proizvodnju i osnuju nova naselja. Bio je to proces interne kolonizacije Egipta, poprilično nalik širenju samostana kroz srednjovjekovnu Europu, ili osvajanu američkog zapada (samo bez genocida). Tijekom IV dinastije, kada je gradnja piramida bila najintenzivnija, na stotine takvih naselja i imanja nicali su u nilskoj dolini - u svakom naraštaju! Izgrađene piramide, koje bi njima potom gospodarile, postajale bi tako neksusi staroegipatske ekonomije. One su upravljale glavninom proizvodnje, redistribucije i razmjene dobara, te pokretale socijalni, demografski, tehnološki i kulturološki razvoj.
U drevnoj Mezopotamiji nije bilo piramida, no sličnu funkciju su tamo obnašali veliki hramovi. U ekonomskom pogledu, oni su također bili javna poduzeća koja su zapošljavala velik broj ljudi na projektima poljoprivrede, obrtništva, graditeljstva, te infrastrukture (navodnjavanje polja i regulacija vodotoka). Također su za šire pučanstvo osiguravali programe socijale i obrazovanja. Ujedno su funkcionirali i kao banke, koje su svoj kapital ulagale u dalekosežne istraživačke i trgovačke ekspedicije morem i kopnom. Po nekim indicijama, već je u doba Sumera postojala razvijena pomorska ruta od Perzijskog zaljeva do Indonezije, preko koje se nabavljao kositar za lijevanje bronce. Ostali su trgovački putovi išli preko kraljevstva Elam u južnom Iranu pa prema centralnoj Aziji, na sjeverozapad do Anatolije i Crnog Mora, te na zapad preko Feničana u Sredozemlje. Ovakve su trgovinske ekspedicije pogodovale stvaranju imućne srednje klase trgovaca i biznismena (sumerski damgar, akadski tamkar) koji su se profilirali kao posrednici i agenti u svim hramskim poslovima.
E sad, hramovi u Mezopotamiji i piramide u Egiptu, kako to s javnim poduzećima obično biva, financirali su se iz poreza i davanja svekolikog pučanstva. I kako to s većinom javnih poduzeća obično biva, stvarali su enormna dugovanja. Izgradnja svake velike piramide prijetila je bankrotom Egipta, a prema onome što nam je ostalo očuvanim iz arhiva mezopotamijskih hramova, razvidno je kako su tamošnje gradove i kraljevstva periodično potresale ozbiljne dužničke krize.
Društveni mehanizmi kojima su oni rješavali takve probleme bili su usko vezani uz instituciju božanskih kraljeva, te uz vladajući kult vrhovnog - obično solarnog - boga, koji u mitovima figurira kao kraljev otac. Vladari tih drevnih civilizacija nisu bili političke nego religijske figure: vrhovni svećenici čija se ovlast, dužnost, položaj i ceremonijal donekle mogu usporediti s onima koje danas papa obnaša u katoličkoj crkvi. Sveta im je dužnost bila održavati Pravdu (egipatski maat, sumerski amaragi ili asirski andurarum): sa velikim početnim P, to je bio mitski koncept koji je tada imao vrlo specifično, vrlo konkretno značenje.
Drevni su narodi Pravdu smatrali nečim što je ravno (pravo), a zbog ljudskih zala i grijeha može postati iskrivljeno (krivo). Kralj je jamčio ispravan poredak društva i svijeta, time što je stalno vraćao Pravdu u njen prvobitan, ispravan oblik. Religijska je simbolika toga bila neka od mnogobrojnih varijanti mita u kojem vrhovni bog sunca i neba (ili njegov kraljevski sin) pobjeđuju zmiju ili zmaja, krivudavu neman kaosa, zla i smrti.
Kako su imali vrlo konkretan koncept toga što Pravda jest i kako izgleda, tako su drevne civilizacije imale i vrlo specifično shvaćanje dugova. Dovoljno se prisjetiti da je i dan-danas, u onim religijskim tradicijama koje vuku podrijetlo iz tih vremena i krajeva, dug sinonim za grijeh. Herodot primjerice piše kako je u Perziji i Mezopotamiji njegova doba dugovanje smatrano jednim od najvećih zala koje čovjeka može zadesiti, direktna posljedica kaosa koji neprestance nagriza kreaciju.
Dakle, u ekonomskom je pogledu sveta dužnost kralja bila da vraća pravedan društveni poredak, boreći se protiv sila koje dugovima iskrivljuju ispravnu ekonomsku praksu. Ako bi zemlja ušla u ekonomsku krizu u kojoj je ukupni dug društva prijetio gušenjem svih gospodarskih aktivnosti, kralj bi proglasio poseban praznik - jubilej - kojim bi bila izbrisana dugovanja. Ljudima koji bi zbog dugova ostajali bez osnovnih sredstava za život vraćala se natrag zemlja i imovina, robovi i zarobljenici bili su oslobađani, a cijelokupnoj ekonomiji omogućen je novi, svjež početak.
Takvi su se jubileji proglašavali svakih nešto desetljeća, u vremenskim rasponima otprilike sličnim ovima u kojim suvremeno društvo tresu veće ekonomske krize. U Mezopotamiji su bili zvani nig-šiša (na sumerskom, tj. nišarum na akadskom) i bili su vezani uz tridesetogodišnji astronomski ciklus rotacije Saturna. U Egiptu su se zvali heb-sed i slavili su se na tridesetu godinu kraljeve vladavine. Po potrebi, mogli su se izvanredno proglasiti i u drugim prilikama.
Koja je dakle pouka ove povijesne lekcije? Ta da su prve ljudske civilizacije u svom magijsko-mitskom svjetonazoru očito posjedovale neku mudrost koja nadvisuje pamet dobrog dijela današnje ekonomske znanosti. Oni su naime jasno shvaćali da imaginarna vrijednost dugovanja nije važnija od stvarne vrijednosti koju nude civilizacijska dostignuća poput infrastrukture, socijale, solidarnosti, zdravstva i obrazovanja. I ako dođe do krize u kojoj nagomilana masa dugovanja prijeti to uništiti, onda dugovi moraju nestati da bi se civilizacija mogla nastaviti. A to je, kako nažalost vidimo, upravo suprotno od svega što zastupa glavnina suvremene ekonomske i političke misli, koja je više nego voljna žrtvovati ljude i zemlje na oltarima balansiranog budžeta, radije nego braniti njihovo pravo na dostojan i civiliziran život.
četvrtak, 12.01.2012.
Malo ekonomske demagogije
Ovaj članak dosta dobro ilustrira glavninu onog što ne valja u današnjoj ekonomskoj misli.
Drago Jakovčević veli da bi, da se spasi hrvatsko gospodarstvo, trebalo početi tiskati novce te kroz kontroliranu inflaciju devaluirati kunu.
Masprodukcija novca usred dužničke krize i ekonomske panike nije neka dobra ideja jer kontrolirana inflacija vrlo lako postane nekontroliranom i eto nam Weimara 1923. Istinabog, šanse da inflacija odjednom zadesi Hrvatsku su male, budući smo mi po svemu sudeći ured opće deflacije, te u sistemu tragično fali novca. Ali ako HNB naprosto upuše nove novce u bankarski sektor koji bi onda kao trebao početi kreditirati određene sektore gospodarstva, nema puno nade da će realna ekonomija vidjeti i lipe od svega toga, a tečaj ode kvragu i ostanu krediti s bogtepitaj kakvim kamatama. Ovakve su umotvorine zapravo pokušavane na globalnoj razini kroz prethodne dvije-tri godine i kao što vidimo, kriza je i dalje ovdje, gora nego ikad. Banalno govoreći, da čovjeku netko naprosto da na ruke milijun eura, manja je vjerojatnost da bi to uložio u boljitak bolesne dječice u Africi, a više je vjerojatno da bi to naprosto spiskao na teške droge i lake žene.
Novac iz helikoptera američki je termin za masovno upuhavanje novca u sustav od kojeg onda nema bogznakakvog efekta. Ako ljudima naprosto pobacate pare iz helikoptera, moguće je da će se nešto od njih i pametno uložiti. A moguće i da neće.
U drugome dijelu članka, pak, ekonomski strateg vladajuće koalicije, Branko Grčić, žestoko se protivi bilo kakvom tiskanju novca, navodeći kako, citiram: „kako treba potaknuti realni sektor, što znači investicije, a iza njih 'u više od 80 posto slučajeva' stoji privatni sektor te istaknuo da 'ne dolazi u obzir da njega financira izravno monetarna vlast iz primarne emisije'.“
Ovo je tek žestoka demagogija, jer premda realni sektor bez danjega treba pokrenuti, gdje je kvragu tih 80% privatnih investitora koji bi u njega investirali? Nalazimo se usred globalne ekonomske krize, privatni sektor na sve strane crkava i atrofira, financijski kapital razvijenih zemalja urušava se i bježi od ulaganja u bilo kakvu realnu ekonomiju! Draže im je platiti negativne kamate na Njemačke obveznice, samo zato jer im se to čini kao jedina kakva-takva sigurna luka, nego kupiti obveznice Španjolske ili Italije na kojima mogu obrnuti bogtepitaj kakve kamate, jer su svjesni da kula od karata samo što se nije raspala i onda samozapalila. I odakle i kako bi onda Hrvatska trebala privući ta mitska stvorenja čije bi investicije kao trebale pokrenuti domaće gospodarstvo?
Nakon što pokrene marsijansku industriju robota, Deda Mraz obećao je i u Hrvatskoj investirati u proizvodnju maslinovog ulja i uzgoj ćubastog gnjurca.
Temeljni problem ova dva tipa, kao i glavnine ekonomista danas, jest taj što su opsjednuti s novcem. Oni su naprosto zarobljeni u nekom sumanutom svijetu snova gdje novac predstavlja nekakvu metafizičku kategoriju vrijednosti po kojoj se potom sve ostalo sudi. Ovo postaje naročito očitim kad se ekonomisti počnu pijeniti o infrastrukturnim projektima kao što su autoceste: oni su izgleda profesionalno nesposobni pecipirati da postoji vrlo realna, vrlo opiljiva, vrlo trenutna vrijednost infrastrukture u u stvarnom svijetu, a ne posve imaginarna vrijednost toga koliko će nam trebati da se ponovo namnože šareni papirići u džepovima – ili u današnjem vrijeme, elektronički impulsi u bankovnim računalima. Konkretno, u gornjem članku čini se da Santini i Jurčić impliciraju kako bi bilo bolje da se u autoceste nije investiralo, valjda zato jer bi onda sad imali više šarenih papirića i elektorničkih impulsa. I što bi s njima? Napravili još škola i vrtića, to je obično linija dežurnih demagoga. Pa, to bi svakako mogli i trebali, samo – UPS! - onda bi povećali opterećenje državnog budžeta. I što onda? REŽI!
Postaje li vam očita ciklička konstrukcija cijele te mitologije? Ako ljude uspijete uvjerite da je novac nekakvo stvarno mjerilo vrijednosti, a ne naprosto izmišljena zamjena za vrijednost, ulazi se u spiralu smrti u kojoj se na kraju može žrtvovati sve, samo da se sačuva ta prividna vrijednost novca. Na makroekonomkom planu, ovakva filozofija dovodi do zaključka da možemo sve ostalo pustiti da ode kvragu, utopi se u inflaciji ili izgori u delfacijskom krahu, dokle god nam ostaje dovoljno novca dovoljne “vrijednosti“. Ideja da se vrijednost neke bolnice, umjetničkog dijela, znanstvenog otkrića, infrastrukture, itd., mjeri time koliko para se na njima privređuje ili gubi jest, blago rečeno, neljudska. Takve stvari imaju trajnu vrijednost utoliko što unapređuju ljudsku civilizaciju i olakšavaju život svima i ne može ih se naprosto svesti na neku apstraktnu statistiku, koja danas praktički više i ne postoji drugdje nego na monitorima bankovnih računala, ili, u najboljem slučaju, košta manje od papira na kojem je tiskana. Tom se logikom nikakav progres ni blagostanje nikad neće moći ostvariti, jer će se sve završiti u paranoičnoj psihozi Držićeva Skupa: „Tezoro, moj tezoro!“
Dakle, sve se svodi na zamjenu teza. Temeljno pitanje nije koliko imamo ili koliko trebamo novaca, pa da se onda prema tome poderđuje sve ostalo u gospodarstvu. Temeljna su pitanja koliko nam treba bolnica, koliko hidroelektrana, koliko umjetničkih djela, koliko visokoobrazovanog kadra i ustanova koje ga proizvode, itd. I onda si na temelju takve procjene naprosto izmislimo novac kojim ćemo sve to isfinancirati!
srijeda, 11.01.2012.
Prekidamo program zbog izvanrednih obavijesti!
Prema najnovijim vijestima, Njemačka je po prvi put u povijesti uspjela prodati svoje obveznice uz negativan prinos. Pojednostavljeno rečeno, Švabe su sad u poziciji povlaštene mušterije koja dođe u banku i uzme kredit na koji ne da neće plaćati nikakve kamate, nego će mu banka još pokloniti i toster a direktor iz svog džepa dati sto čifči, samo zato što ste se, eto, odlučili zadužiti kod nas.
A to su vjerojatno vrlo, vrlo loše vijesti, ali ne iz razloga koji gornji članak navodi. Istinabog, očit je enormni disparitet između ekonomija EUa: dok se Grcima, Španjolcima i Talijanima kamate na državni dug nabijaju do nebesa, Nijemcima investitori plaćaju da bi mogli preuzeti njihova dugovanja. Takva polarizacija sama po sebi nije nikakva sreća, te naprosto ilustrira očitu činjenicu da se ta navodno fantastična švapska ekonomija do sad uopće nije ni nosila s krizom, nego ju je politikom „nek susjedu crkne krava“ svaljivala drugima na grbaču. Njemačka je kičma europske ekonomije i umjesto da preuzme nekakvu povijesnu odgovornost za sudbinu Europe i zaštiti svoje manje razvijene susjede, Švabe su bili više nego voljni Grke i njima slične žive odrati, samo da bi preko njihovih leđa uspjeli još malo na aparatima održati svoja bankrotirana poduzeća i tako si sačuvati koju paru. Well, payback's a bitch! Sad će, kako stvari stoje, vjerojatno izgubiti daleko više para.
U čemu je štos? Oni koji prate ovaj blog vjerojatno su do sad već iz mojih slikovitih primjera skontali da je rast državnog duga u korelaciji s rastom ekonomije. Državni dug pada, ekonomija propada s njime. Švabe su sad po prvi put počele zarađivati na svojim državnim dugovanjima i to je vjerojatno znak da ih čeka nekakva deflacijska katastrofa i opća recesija i njihovog gospodarstva. A to su loše vijesti za sve nas, jer ako propadne Njemačka, vjerojatno je da će doći i do kraha eura, a moguće i do raspada EU.
Sad će se naravno javiti dežurni pametnjakovići i euroskeptici: „Pa što onda! Nek krepa! Nit ikom treba, nit zaslužuje išta drugo!" Koliko god taj pravednički gnjev do neke mjere bio opravdan, situacija nije baš tako jednostavna. Europa trenutno možda i je čamac bez kormilara koji pušta na sve strane, ali more oko njega crveni se od krvi u kojoj plivaju morski psi pa si treba dobro razmisliti gdje su bolje šanse za preživljavanje. Ljudi koji se protive EU zbog nekakvih demagoških populističkih argumenata i vide spas u krahu eurozone trebali bi se upitati na čiji to mlin tjeraju vodu, budući je to solucija za koju drukaju i Britanija i Wall Street i CIA i međunarodni financijski špekulatori Soroševa kalibra.
Kriza u kojoj se EU koprca najvećim je dijelom rezultat financijskog rata koji angloamerički bankarski sustav na svim frontama vodi protiv onog central-europskog. Europske institucije pritom pokazuje neviđenu razinu gluposti i nesposobnosti (a bogme i korumpiranosti) da se nose s takvim predatorskim napadima. No kakva bila da bila, EU je još uvijek manje zlo od Wall Streeta i londonskog Citya. Euro je jedina valuta na svijetu koja ima ekonomsku i političku kuražu dovoljno jaku da smijeni dolar, a angoleamerikance svaka prijetnja temelju njihove ekonomske dominacije dovodi do ludila. Glave su letjele i ratovi se vodili zbog takvih stvari: kad god SAD/NATO zbrišu neku bliskistočnu državicu s lica zemlje, razlog tome je obično što je lokalni diktator dobio sulude ideje da bi svoju naftu mogao prodavati za nešto drugo umjesto dolara.
E nećeš, majku mu!
Ono što se Njemačkoj sad dešava jest da se izgleda vrući novac s međunarodnog financijskog tržišta masovno slijeva prema njima. A to opako smrdi na špekulantski napad, moguću posljednju fazu ili krunski pokušaj u razbijanju eura. Vrijednost eura već sad, čini se, lagano raste i ako krahne ili bude dobrano izubijan (zbog sulude ideje da bi neke zemlje trebale izaći ili biti izbačene iz njega), ni Njemačka niti ijedna druga članica EUa neće više imati štit koji ih je branio od najgore agresije angloameričkih financijerskih kartela. Isti će im potom vrlo lako vrijednost valute nabiti do nebesa, tako im uništiti izvoz, sravniti ekonomiju sa zemljom, potom pokupovati sve što još vrijedi i naposlijetku ih pretvorit u zemlje trećeg svijeta.
Što bi dakle Nijemci i EU sad trebali napraviti? Trebali bi početi trošiti ko blesavi na stvarni ekonomski razvoj, eto što. Ako se sad dobivaju pare – a europska centralna banka po svim indikatorima trenutno skuplja rekordne depozite – umjesto da se sjedi na tome kao kvočka na zlatnim jajima, treba se počet investirati šakom i kapom u sve europske države, kako bi se financirali masovni javni projekti u infrastrukturi, energetici i znanosti. Izgradite više pan-europsku mrežu super-brze magnetske željeznice, napravite program kao Tenessee valley authorithy za cijelo Podunavlje, dogovorite deal s Rusima i izgradite Južni tok i sve ostale plinske tokove, pokrenite svemirski program i pošaljite prvo nekog europskog čimpanzu na Mars! Jedini način da se izađe iz krize jest da država – ili u ovome slučaju zajednica država, ali na isto dođe – počne masovno trošiti na velike javne projekte koji dođu kao inekcija za pokretanje cijelokupne ekonomije i dižu gospodarstvo na sasvim novi level. Ako se novci samo čuvaju i, poput Držićeva Skupa, brine se jedino za „Tezoro, moj tezoro!“, ono što će se na kraju desiti jest da će svi ostati bez svog 'tezora!'
ponedjeljak, 09.01.2012.
Kako u krizu i kako iz krize: dva povijesna primjera
Prvi je o Weimarskoj Republici, po općem mišljenju vjerojatno najsjebanijoj državnoj tvorevini u novijoj europskoj povijesti. Mnogi povjesničari i ekonomisti, kad govore o weimarskom razdoblju, najviše vole isticati katastrofalnu hiperinflaciju do koje je došlo zato što Njemačka, opterećena nenormalnim dugovanjima za reparacije iz prvog svjetskog rata, počela masovno tiskati novce da može isplatiti sve svoje obveze. Obično se smatra da je ovo izazvalo lančani krah fantastične 19-stoljetne švapske ekonomije, masovnu nezaposlenost i opću bijedu, koja je u konačnici na političkom planu dovela do kraha demokracije i uspona nacista na vlast. Povijesna uspomena na weimarsku hiperinflaciju još uvijek proganja mnoge europske države – a naročito Njemačku – strahovima zbog državne potrošnje i tiskanja vlastitog novca.
Postoji, međutim, jedan mali problem s time. Inflacija je zadesila Njemačku u godinama odmah nakon prvog svjetskog rata. Najgadnija je bila do 1923., kad je cijena štruce kruha dosegla otprilike sto milijardi maraka. Četiri godine prije, za komparaciju, iznosila je sto miljardi puta manje.
No do 1924., situacija je bila stabilizirana i ostatak 20-ih godina Njemačka je zapravo bila zapravo relativno ugodno mjesto za život. Stanje naravno nije bilo idealno, no kakva-takva ekonomska i društvena stabilnost, te opći kulturni procvat ostali su zapamćeni kao Goldene Zwanziger – Zlatne dvadesete. Do Hitlerova preuzimanja vlasti prošlo je još skoro pa desetljeće, a povijest Weimarske Republike očito nije bila baš toliko jednosmjeran spust u katstrofu kako se to obično vidi. U najmanju ruku, hiperinflacija ranih dvadesetih nije bila ta ekonomska katastrofa koja je katapultirala naciste na vlast. Nešto je drugo bilo posrijedi.
Što? S početkom velike svjetske depresije 1930., u Njemačkoj je na vlast došao centar-lijevo orijentirani kancelar Heinrich Brüning. Koji je – kako to izgleda mnoge centralno-lijeve vlade uporno pokušavaju – pokušavao ekonomsku krizu riješiti kako? Rezanjem državnog budžeta! Brüning je proveo neke od najbrutalnijih mjera kresanja državne potrošnje ikad viđene. Otpuštao je, rezao, kresao i kasapio, sve dok njemačka srednja klasa nije više bila već toliko izubijana da je većina ljudi zaista povjerovala kako je glavni razlog njihove ekonomske propasti to što su Židovi pokupili sve pare i sakrili ih u neku pećinu.
Brüning se, naravno, pritom čudom čudio da kako nacisti odjednom iz političkih ridikula postaju sve jača sila u njemačkoj politici i društvu – a istovremeno je sam od predsjednika Hindenburg konstantno zahtjevao izvanredne ovlasti kojima bi mogao nadjačati parlament i sve druge demokratske instuticije, te provesti svoje – krajnje nepopularne - ekonomske mjere kud puklo do puklo. Rezultat svega toga? Do 1933, Hitler je postao kancelar, nacisti su preuzeli vlast, a Njemačka se uskoro pretvorila u ropsku ekonomiju, koja je do konca drugog svjetksog rata većim dijelom ovisila proizvodnim kapacitetima svojih logora smrti.
Arbeit macht frei nije drugo nego logična konzekvenca preptostavke da bi ljudi trebali raditi više za manje plaće – nešto što i dan danas mnogi pseudo-eksperti, izgleda, zastupaju kao zdravu ekonomsku misao.
A sad drugi primjer, relativno sličan prvome, ali sa svojevrsnim happy endom: kako se izvući iz krize. Riječ je o američkom građanskom ratu od 1861. do 1865. On itekako ima veze s gospodarstvom, budući su mu uzroci direktno vezani uz dvije oprečne ekonomske filozofije, koje su se paralelno razvijale na Jugu i na Sjeveru. Sjeverne su države u principu vodile politiku industrijalizacije i infrastrukturizacije, koja je, naravno, podrazumijevala i državnu potrošnju. Nije da su sjevernjaci bili išta manje rasisti od južnjaka, no razvoj industrije zahtjevao je kvalificiranu radnu snagu, te poticao imigraciju i integraciju stanovništva u radionicama i gradilištima. Južnjačke su države pak bile robovlasničke ekonomije čiji se proizvodni pogoni nisu u ničem bitnom razlikovali od nacističkih konc-logora. I dok su se privatni vlasnici velikih južnjačkih plantaža uglavnom protivili državnom intervencionizmu i ikakvoj javnoj potrošnji, njihove jeftine ropske ekonomije ujedno nisu bile u stanju proizvesti išta više od pamuka, koji su masovno izvozili u Englesku.
Zašto je uopće došlo do toliko raslojavanja u gospodarstvu američkog sjevera i juga? Odgovor dijelom leži u tome što je kroz prethodna tri desetljeća, savezna vlada bila vođena politikom koja se poprilično poklapa s idejama današnjih zagovaratelja rezanja državnog budžeta: ne troši, ne investiraj, reži, balansiraj! Jedan od najgorih američkih predsjednika bio je Andrew Jackson, koji je 1835. – po prvi i jedini put u povijesti SAD-a – uspio izbalansirati budžet savezne vlade, otplativši sva dugovanja. Gotovo trenutni reuzltat toga bila je ekonomska kriza od 1837. do 1843. Jacksonova politika male i ograničene vlade koja se odbija baviti ekonomskim razvojem zemlje kroz naredna je desetljeća dovela do toga da se većina saveznih država razvijala kuda koji mili moji. Sjeverne su države imale tradiciju obrtništva i poduzetništva još iz doba kolonija, a umjesto da savezna vlada kroz projekte infrastrukture, ulaganja i poticanja proizvodnje – drugim riječima, kroz javnu potrošnju - proba dići i jug na istu razinu, desetljećima se nije radilo više-manje ništa, osim što se puštao danji import robova za račun šačice dekadentnih vladajućih familija u južnim državama.
I tu u priču ulazi Lincoln, koji je došao na vlast u SADu tijekom najveće krize u njegovoj povijesti. Brutalno krvavi bratoubilački rat mogao je ostaviti zemlju u posvemašnjem rasulu, no nakon dva mandata Lincolnova predsjedništva, SAD ne da nije bio u ruševinama, nego na putu da postane najveća industrijska sila svijeta. Po razvijenosti i rastu gospodarstva, u drugoj polovici 19. stoljeća mogao mu je konkurirati vjerojatno jedino Bismarck sa ujedinjenom Njemačkom. Kako mu je to uspjelo poći za rukom?
Tako što je država za Lincolna napokon počela trošiti! Ekonomska politiku ograničene vlade i balansiranog budžeta iz Jacksonovih vremena posve je izokrenuta. Lincoln je bio čuven po tome da je trošio savezni budžet kao da mu nema kraja: na vojsku, na obranu, na proizvodnju, na infrastrutkuru, na rekonstrukciju, na mirovine i socijalu, na sve što je mogao! Kad je vrlo brzo ostao bez ograničenih prihoda od poreza, počeo je vladino zaduživanje financirati državnom emisijom papirnatog novca bez pokrića u zlatu – to su bili u Americi čuveni „Lincolnovi zelembaći“ (greenbacks). Kad su se nakon kraja rata počela javljati pitanja o enormnom javnom dugu kojeg je vlada uspjela nabiti, Kongres je naprosto izmjenio Ustav ubacivši u njega kaluzulu (14 amandman) koja između ostalog zemlji - zabranjuje bankrot! SAD, zahvaljujući Lincolnovoj ostavštini, ne može bankrotirati, ma koliki god da im bio državni dug – to je, doslovce, protuustavno!
Ironična karikatura iz Lincolnova doba zapravo vrlo dobro ilustrira uzroke enormnog rasta američkog gospodarstva u drugoj polovici 19. stoljeća
Nema apsolutno nikakvih razloga zašto bilo koja suverena država ne bi mogla ubaciti takvu klauzulu u svoj ustav, te si naprosto zabraniti da bankrotira. I to je nešto što dobar dio ekonomista izgleda ne može shvatiti: umjesto da se politika države podređuje ekonomiji, a ljude se žrtvuju na oltaru balansiranog budžeta, ekonomiju se treba i može podrediti političkoj volji društvenog prosperiteta i napretka. A to znači, da se država baca u trošak, kako bi njeni stanovnici mogli zarađivati!
petak, 06.01.2012.
Zašto rezanje državnog budžeta uništava ekonomiju: praktični primjeri
Zato što je isprobano već više puta nego što bi to itko zdrave pameti ikad htio i nikad nije funkcioniralo kako je očekivano. Rezanje budžeta uvodi u spiralu smrti iz koje se praktički nemoguće izvući. Sreže li se proračun bilo kad, a naročito u vrijeme krize, deficit raste. Onda se proračun opet treba rezati, kriza se produbljuje, deficit raste još više... a ljudi završavaju na ulici, gospodarstvo završava u ćorsokaku i dolazi do općeg društvenog kraha!
Primjera ima mnogo: jedan od najilustrativnijih je onaj američke savezne države Kalifornije, koja se u rujnu 2008. – iz zanimljivih razloga o kojima sad nećemo detaljnije – našla usred katastrofalne krize budžeta: s dugovanjima od cca 60-ak milijardi i proračunskim deficitom od 16 milijardi dolara. Kalifornijski guverner, Konan Barbarin , tada se – tako barem legende kažu – mašio svete libertanske sablje, nauljio svoje desničarsko mišićje, te se neustrašivo sjurio u boj sa zlom aždajom državnih dugovanja: „REEEEEEEŽIIIIII!“ orio se njegov bojni poklič kalifornijskim državnim financijama, dok su iz mjeseca u mjesec kresana sva moguća socijalna davanja i programi, srezavan novac za obrazovanje, privatizirana javna imovina, otpuštani javni službenici, ostali tjerani da rade besplatno i bog zna kakva sve još barbarstva. Rezultat? Do 2010, kalifornijski je dug narastao na 72 milijarde, a deficit je narastao na 24 milijarde.
Objašnjenje? Nije se srezalo dovoljno, vele oni tamo, trebalo je još!
E, pa, to je kvaka s rezanjem budžeta: nikad nije dovoljno! Proračun se sreže ove godine i na godinu deficit naraste! I jednom kad se krene, nema više izlaza!
Ovako je kalifornijski Guvernator pokušavao riješiti proračunsku krizu i kako je deficit na to odreagirao? I'LL BE BACK!
To sad već polako otkrivaju i europske zemlje koje su – neke još i prije početka krize u Europi – počele s drakonskim rezanjem proračuna. Tako Španjolci, nakon što su si pod vlašću Zapatera iskasapili budžet za skoro 9 milijardi eura, sada otkrivaju da će im deficit narasti na 8% GDPa. Rezovi dakle nisu imali nikakvog efekta – osim što je hrpa ljudi ostala bez posla i došlo je do neviđenog socijalnog kaosa – međutim, novi desničarski premijer, Rajoy, objašnjava da je to zato jer prošla vlada nije dovoljno srezala proračun i najavljuje dalje i strože rezove. E to će sigurno upaliti!
U Grčkoj, pak, kojoj su pod Papandreom nametnuti takvi proračunski rezovi da će sad vjerojatno morati prodati Partenon i vlastite kćeri u bijelo roblje, sada se odjednom čudom čude da zašto im opadaju prihodi od poreza a trgovina crkava u doba blagdanskih shopping groznica.
Ove činjenice naprosto ilustriraju kako ekonomska politika rezanja državnog proračuna ne da ne funkcionira, nego je upravo kontraproduktivna! Konstatno ignoriranje te činjenice, pak, ukazuje na to da takva ekonomska politika nije utemeljena ni na kakvom racionalnom, znanstvenom i objektivnom promišljanju, već na fanatičnoj ideološkoj sumanutosti. Riječ je o čistoj, patološkoj mržnji prema državnim službama, socijalnim izdacima i, općenito, bilo kakvom obliku javne solidarnosti. Medijska histerija – potpomognuta demagogijom dežurnih intelektualaca – nužna je da se ta mržnja difuzira među široke slojeve društva, a onda vrlo brzo bilo kakvu argumentiranu raspravu ili objektivne argumente pomete bujica masovne demagogije:
Eh, ti, državni službenici! Mi ih plaćamo iz svojih poreza, a oni po cijele dane lade jaja! Zaštićeni su ko svete krave, imaju previsoke plaće, a zbog njih država ide u minus i sve nas zadužuje preko grla! Je l tako!?!
Pa, možda je a možda nije. Ono što većina ljudi izgleda ne uspijeva percipirati jest da i ljudi zaposleni u javnoj upravi troše svoje plaće kod privatnika na hranu, odjeću, potrepštine i spajalice. I tako pokreću ekonomski ciklus. Ako im se smanje plaće ili ih se naprosto baci na cestu, to znači da će bez dobrog djela novca ostati i oni privatnici kod kojih oni inače troše. Ekonomska aktivnost će zamrijeti još više, prihodi od poreza dodatno se smanjiti, broj socijalnih slučajeva a s time i troškova države povećati. I tako unedogled.
Ovo je činjenična istina u bilo kojoj situaciji, a naročito u vrijeme krize. Naime, u ekonomskoj krizi najprije atrofira privatni sektor, ponajviše manji i srednji poduzetnici koji prvi propadaju, a čine temelj nekog zdravo gospodarstva. U toj situaciji, veći dio ekonomske aktivnost onda izdržava upravo državna potrošnja. Gdje je onda pamet da se to ide rezati, te se tako ekonomija do kraja zatuče?
Da, Hrvatska ima veliku i neučinkovitu javnu upravu. Da, proračunska bi se sredstva mogla puno pametnije trošiti. Ali ni reorganizacija državne uprave ni preraspodjela proračunskih sredstava apsolutno ne znači da se proračun treba rezati: treba ga se povećavati, kako bi se kroz državnu potrošnju ponovo pokrenula ekonomska aktivnost! Kad čovjek ode doktoru zbog boli u stopalu, očekuje da će lijek biti nešto kao tablete ili inekcija, u najgorem slučaju operacija, a ne naprosto sjekira. Istinabog, ako si čovjek odreže nogu zbog boli u stopalu, stopalo ga više neće bolijeti, ali njegovi zdravstveni problemi će samo narasti. Analogno tome, ako se proračun reže, kriza će se samo produbljuje. I koji je onda razloga da se takva ekonomska ludost po tko zna koji put ide isprobavati na Hrvatskoj?
četvrtak, 05.01.2012.
Zašto rezanje državnog budžeta uništava ekonomiju: teorijska osnova
Ilustrirat ćemo ovo jednom prispodobom. Zamislimo jednu zamišljenu zemlju, nazvat ćemo je Tunguzija, koja ima svoju valutu, recimo da se zove Čifča (1 Č).
Tunguška čifča, vruća moneta zloglasnih financijskih špekulanta iz slavonskih sokaka.
Ta se zemlja iz bajke nalazi, kako to u bajkama obično biva, negdje iza sedam mora i sedam gora, zbog čega je posve ekonomski izolirana. U njoj žive svega dvoje stanovnika: prvi je gospodin Privatni Sektor, dok je druga gospođa Državna Služba (djevojački Dindrlica, ali to sad nije bitno, kao ni za koga je točno udana).
Primjetite suptilan simbolizam u imenima glavnih likova.
Gospođa Državna Služba, kako joj to ime sugerira, radi u javnom sektoru, dok gospodin Privatni Sektor ima svoju vlastitu firmu koja proizvodi klamerice. Te klamerice su, naravno, nužne za rad u državnoj administraciji, te tako između gospodina Sektora i gospođe Služba-Dindrlice postoji kontinuirana razmjena dobara i usluga. Kada Privatni Sektor proizvede klamerica u vrijednosti od, recimo, sto tunguških čifči, Državna Služba ih otkupljuje i tako mu ostaje dužna za isti iznos.
Gornja prispodoba dakle ilustrira jednu temeljnu ekonomsku zakonitost, a to je: ukupni dug države = profit privatnog sektora
Sad će naravno netko reći da u stvarnom svijetu ne postoje države sa svega dva stanovnika i u normalnoj ekonomiji, privatnik nije dužan svoje proizvode prodavati državi: može ih prodati i drugome privatniku. Da, ali osim ako ne govorimo o neolitskoj ekonomiji trampe, roba će se prodavati za novac. Proizvođač klamerica bi sigurno jako volio da svi trebaju i žele klamerice, te da on može klamerice mijenjati za bilo koju drugu robu po tečaju koji sam odredi, ali u stvarnoj ekonomiji, jedini proizvod koji se može po unaprijed poznatom tečaju mijenjati za sve ostalo jest novac. Novac nije drugo nego prenosivi državni dug, te monopol nad njegovom proizvodnjom, kao i kontrolu nad njegovom vrijednosti, ima i jedina može imati (bar u teoriji) - država. Imati u džepu novčanicu od sto čifči, ili, da budemo malo realniji, sto kuna, znači da vam je netko za to dužan dati bilo kakvu robu ili uslugu te protuvrijednosti. I bilo kakva ekonomija na razini iznad kamenog doba nezamisliva je ukoliko prvo ne postoji državni aparat koji u nju emitira nekakav novac kao univerzalno sredstvo razmjene. Naravno, dio tog novca država kupi sebi natrag kroz poreze, ali osim ako iz svojih građana ne iscijedi i poslijednju čifču, ostat će nešto dužna privatnim osobama i organizacijama. U zatvorenoj ekonomiji, jedini način da država nema dugovanja, tj., da joj budžet bude u plusu, jest da doslovce pljačka imovinu i robu od svojih građana. Kako to sigurno nitko ne želi, već bi vjerojatno svi puno radije da kao privatne osobe ostvaruju profit i da on raste, onda država mora povećavati svoj dug.
Dakle, da ponovimo: u zatvorenoj ekonomiji, ukupni dug države jednak je profitu privatnog sektora. Do zadnje čifče!
No kako u stvarnome svijetu ne postoje potpuno zatvorene ekonomije, već svaka država barem s nekom drugom razmjenjuje dobra i usluge, tako ćemo sad našu analizu bajkovite zemlje Tunguzije proširiti s još dva lika:
Prvi je bogati Švabo, gospodin Schwainspecker, čija firma u Tunguziju izvozi svinjske kotlete. Drugi je neki neimenovani Čerkez iz neke neimenovane zemlje četvrtog svijeta, koji iz Tunguzije uvozi zaklamane papire, nusprodukt neumorna rada tunguške administracije u kojoj se, naravno, sve praši od posla.
Za svaki kotlet koji uvede, Tunguzija duguje nešto čifči Švabi Schwainspeckeru: dakle, njen dug raste. Za svaki zaklamani papir koji izveze, Čerkezi ostaju nešto dužni Tungužanima, pa njihov dugovanje pokriva tunguški dug.
Dakle, uvoz povećava državni dug, jer u zamjenu za robe i usluge koje dolaze izvana, država mora štancati novac kojim to plaća. "Robe i usluge" naravno uključuju i financijske proizvode kao što su strani krediti, na koje se uvijek plaća kamata, pa su prema tome ideje kako ćemo se zadužiti vani da pokrenemo unutarnju proizvodnju redovito idiotske i ne funkcioniraju. Uzimanje stranog kredita je isto kao i kupovina stranog auta: to je roba čiju cijenu mora platiti neka već postojeća ekonomska aktivnost. Izvoz pak smanjuje državni dug, jer za robe i usluge koje šaljemo nekom drugom zauzvrat dobivamo influx novca na račun dugovanja te druge države.
Dolazimo sad dakle do slijedećeg zaključka, a to je da dugovanja države mogu probijati sve zamislive granice, dokle god je dovoljno adekvatno pokriven izvozom. I doista, proučimo li malo nekakvu rang-listu državnih dugova u svijetu, uočit ćemo da države s najjačim izvoznim ekonomijama ujedno imaju i najveća dugovanja.
Najveći dužnik na svijetu bez danjega je SAD, čije dugovanje premašuje dugove svih ostalih zemalja na svijetu - zajedno! Razlog tome je vrlo jednostavan: gospodarstvo SAD-a je, nažalost ili nasreću, još uvijek glavna pokretačka snaga svjetske ekonomije. Vratimo se na početak naše analize, kada smo ustvrdili kako, u zatvorenoj ekonomiji, dug s jedne strane znači profit s druge. Planet Zemlja kao cjelina jest zatvorena ekonomija, te stoga, da bi netko ostvarivao profit, netko drugi mora ići u dug. Iako je stvarnost kompleksnija od toga, pojednostavljeno je objašnjenje da je galopirajući rast državnog duga SAD-a kroz veći dio 20. stoljeća bio motor koji je pokretao globalnu ekonomiju.
Kao što ova ilustracija ilustrira, ogromnoća državnog duga dosta je dobar indikator razvijenosti državne ekonomije. Primjetit ćete da se Tunguzija na ovoj karti nimalo ne crveni od silnih dugova.
I to nas polako dovodi do odgovora na pitanje da zašto se od državnog duga radi takav bauk. Riječ je o čistoj demagogiji u svrhu ekonomske kolonizacije!
Održivost ekonomija najrazvijenijih zemalja, s najvećim državnim dugovanjima, ovisi o njihovom izvozu. U zatvorenoj ekonomiji - a planet Zemlja to jest - nije moguće da sve države izvoze i na taj način balansiraju svoj javni dug, a bez da itko išta uvozi i tako povećava svoja dugovanja za račun svog susjeda. Srž kolonijalizma, kako su to zapadne sile još davnih dana naučile, jest da se koloniji ne dopusti ekonomski razvoj, nego da ju se koristi kao rupu za izvoz svojih proizvoda po višestrukoj cijeni, sanirajući tako vlastiti dug na račun zaduživanja kolonije. Iz kolonije se crpe bazne sirovine, a prodaju joj se gotovi proizvodi, dok se sama proizvodnja – ili znanje potrebno za nju - drži u matičnoj zemlji.
Zašto? Zato jer koncetriranje znanja i vještina potrebnog za proizvodnju znači pojavu visoko obrazovanog i poduzetnog stanovništva: inžinjera, profesora, doktora, advokata, itd. Takva će ekipa u koloniji vrlo brzo početi dobivati neke čudne ideje o neovisnosti, jednakosti, slobodi i progresu, a sve u cilju racionaliziranja političke težnje da bi oni, a ne udaljena vlast matične zemlje, trebali biti ti koji drže konce u rukama. Upravo se ovo desilo u glavnini Europe tijekom stoljeća industrijske revolucije, kada su na račun starih feudalnih oligarhija nastale moderne nacionalne države.
A kao što je gore objašnjeno, način da država pokrene proizvodnju, digne svoju ekonomiju na novi nivo i omogući bogaćenje svojih stanovnika i tvrtki jest da povećava svoja dugovanja: da počne masovno trošiti na infrastrukturu, energetiku i znanost, ujedno pazeći i mazeći svoje stanovništvo kroz programe javno financiranog obrazovanja, zdravstva, socijale, kulture, itd., kako bi oni bili pametni, sretni i zadovoljni tu gdje jesu i ne bi im padalo na pamet da odu u švapsku zemlju cjepati svinjske polovice za firmu "Schwainspecker und Söhne".
Ali ako se nekoj državi uspije podvaliti kao ozbiljna znanost čisti ekonomski okultizam, koji trabunja da nema većeg zla od državnog duga, da državni proračun treba rezati kao svinjske polovice, a deficit proračuna spuštati dok ne propadne (i svi mi skupa s njime) u deveti krug pakla, e onda ima malo nade da će rečena država ikad uspjeti ostvariti ikakav ekonomski rast ili prosperitet, te je dugoročno osuđena na poziciju ekonomske kolonije.
Manifest protiv rezanja državnog proračuna!
Ovo će biti blog o ekonomskoj filozofiji i povijesti, s primarnim ciljem edukacije njegovih čitatelja protiv onoga što se engleskim jezikom zove austerity – ekonomska politika štednja i rezanja državnog budžeta.
S novom godinom, Hrvatska si je izabrala vladu koja, premda je navodno lijevo orijentirana, mjesecima već najavljuje krajnje desničarski drakonizam u uništavanju državnih financija kroz mjere štednje, rezanja budžeta, otpuštanja javnih službenika, privatizaciju te kresanja svih mogućih socijalnih prava i davanja. Hrvati su tako popušili jedan od klasičnih političkih spinova a bez da ih je itko zapravo i pokušao obmanuti. Lijevo orijentirane vlade, naime, imaju kuražu da povuku radikalne poteze koje desnim vladama nikad ne bi prošle. Krajnje ilustrativan primjer toga na globalnoj razini je Obama, pod čijim je predsjedništvom SAD uspio izbombardirati Libiju, pod legitimnom rezolucijom UN-a i uz opće odobravanje svih mogućih humanitarnih i liberalnih organizacija. Bush je samo mogao sanjati da bi mu tako nešto ikad uspjelo proći: on je u Irak morao bez blagoslova UN-a i uz konstantnu kritiku globalnog lijevo-liberalnog establishmenta, naprosto zato jer je u političkom spektru bio pozicioniran desnije od Obame. Ista se stvar na unutarnjem planu dešava u Hrvatskoj. Dok je HDZ bio na vlasti, SDP je – koliko god anemično – pružao sindikatima potporu da blokiraju izmjene zakona o radu. Sada kada je došao na vlast, SDP će vjerojatno iskasapiti zakon o radu gore nego što je to HDZ ikad mogao i sanjati, a svi će to pozdraviti kao nužan – iako možda žaljenja vrijedan - potez za spas ekonomije.
Tako se dakle kroz naredne četiri godine možemo nadati političkom igrokazu dobrog i lošeg policajca. „Režite proračun za 9 milijardi kuna!“ vikat će, recimo, strogi i nesmiljeni Rohatinski. „Ma šta 9, reži brate barem za 20!“ javit će se raznorazni nazovi-neovisni nazovi-eksperti. Onda će osjećajni Milanović ili Josipović preuzeti uloge pučkog tribuna, te konstatirati kako ipak moramo zaštiti socijalno najugroženije kategorije, te da najviše što možemo srezati jest eto, pet milijardi.
Pritom naravno nitko neće dovoditi u pitanje samu logiku rezanja proračuna usred krize. Intelektualna i medijska histerija mjere štednje i rezanja budžeta kontinuirano prezentira kao nešto apsolutno nužno i neupitno za spas gospodarstva, a hrvatskoj je javnosti, izgleda, mozak već zbilja toliko ispran da ih većina vjeruje kako put iz krize znači da si moramo odrezati nogu. E pa ne znači! Naravo učenje i čisti zdrav razum čovjeku govori da se u vrijeme prosperiteta štedi, upravo kako bi se u vrijeme krize moglo trošiti! Ako se u krizi štedi i reže, onda izlaska iz krize nikad nema, jer kriza po definiciji znači da se nema! Ekonomska politika rezanja državnog proračuna ne da ne fukcionira, nego je upravo kontraproduktivna: ako se proračun sreže bilo kada, a naročito u vrijeme krize, deficit raste! Usto ujedno propada ekonomija, uništava se srednji sloj, te vjerojatno dolazi do općeg kraha društva i nemalog broja ljudskih smrti. Ovo je povijesna činjenica: mjere štednje i rezanja proračuna isprobane su mnogo puta i rezultati nikad nisu bili ništa manje nego katastrofa. Ludilo znači stalno ponavljati jednu te istu stvar, iščekujući pritom drugačije rezultate, te se stoga politika rezanja proračuna komotno može nazvati ekonomskim ludilom. Nema nikakva razloga da je se ponovo isprobava danas i sada u Hrvatskoj – osim ako vam cilj nije propast ove države i uništenje njenih građana!
