NEREZ - Blog protiv rezanja državnog proračuna

subota, 28.06.2014.

Dobri stari Monthy Python :)

četvrtak, 26.06.2014.

Kritika (neo)liberalne ekonomije III: Filozofsko-teološka podloga

U prvom postu ove serije smo kroz povijesni pregled pokazali da liberalna ekonomija ne funkcionira. U drugom smo kroz ekonomske primjere pokazali kako ne funkcionira. Sada ćemo u trećem pokušati objasniti zašto ne funkcionira, analizom filozofije, ili bolje rečeno, teologije na kojoj se cijeli taj sustav temelji. Ovo smatram da je izrazito važno, jer danas u zapadnom svijetu ima i previše ljudi koji uvjeravaju sebe i sve ostale kako je liberalni sustav slobodnog tržišta posve kompatibilan s nekim konzervativnim, katoličkim svjetonazorom. Poput, recimo, ovog tipa u SAD-u, a ima već i sličnih slučajeva i kod nas.

I malom je djetetu jasno da ekonomski sustav koji apsolutizira ljudsku pohlepu, ograničenu samo tuđom pohlepom u vječnoj bitci tržišta, ne može baš biti kompatibilan s novozavjetnom filozofijom milosrđa, požrtvovnosti i zajedništva, pa čak ni sa starozavjetnim sustavom strogog autoriteta i detaljnog moralnog zakona. Kristovo "Ne možete služiti Bogu i pohlepi!" (Matej 6:24) nekako baš i ne ide ruku pod ruku sa "Greed is good!", motom neoliberalnog junaka Gordona Gekka, kojeg je Michael Douglas utjelovio u filmu "Wall Street". Niti se racionalni samointeres slobodnog tržišta baš primjećuje kad starozavjetni prorok grmi: "Jao pastirima Izraelovim koji napasaju sami sebe!" (Ezekiel, 34:2)

Katolički socijalni nauk formirao se u 19. stoljeću upravo kao reakcija na širenje liberalne ekonomije iz Engleske. Vrlo je znakovito da su među njegovim prvacima bila dva Nijemca: biskup Wilhem Ketteler i isusovac Heinrich Pesch. Prvi je bio "nevidljiva ruka" iza čuvene papinske enciklike Reruum Novarum ilitiga "O pravima i dužnostima rada i kapitala", koja se obično smatra temeljem modernog socijalnog nauka katoličke crkve. Sam je papa Leo XIII, koji je dao objaviti tu encikliku 1891. biskupa Kettelera nazivao svojim velikim prethodnikom u ekonomskim i socijalnim pitanjima. Drugi je pak bio profesionalni ekonomist koji je započeo karijeru kritikom slobodnog tržišta Adama Smitha. Pescha je kod Smitha naročito iritiralo što on pokušava ekonomiju opisati nekakvim univerzalnim, prirodnim zakonima, kao da je tu riječ o gibanju planeta a ne o ljudskim djelatnostima, temelj kojih moraju biti moralni zakoni.

Ti pioniri katoličkog socijalnog nauka bili su također izrazito zabrinuti zbog širenja marksizma u Njemačkoj, koji su vidjeli ne kao protivnika ekonomskog liberalizma, nego kao nešto što iz njega nastaje. Liberalizam i marksizam za njih su bile naprosto dvije strane jednako pokvarenog novčića. Ako su postavke liberalne ekonomije istinite, rezonirali su oni, marksizam onda nužno slijedi. Napokon, i Smith i Marx utemeljili su svoje sustave na filozofiji posve bezdušnog materijalizma, reducirajući ljudska bića maltene na životinje koje samo slijede bazne nagone i djeluju pod pritiskom izvanjskih sila. Ali ono što je bilo još očitije - barem u ona vremena dok je teološko znanje bilo u boljem stanju nego danas - jest da se u liberalnoj ekonomiji katolicima pod znanost zapravo prodavao protestantizam. I tu je bila srž problema!

Kada je Reformacija planula u 16. stoljeću, glavno teološko pitanje raskola između katoličke crkve i prvih protestanata bilo je: što točno treba za čovjekovo spasenje, dobra djela ili vjera u Boga? Katolici su oduvijek vjerovali da je potrebna neka kombinacija i jednog i drugog. Protestanti su, međutim, smatrali da samo vjera spašava, a da ljudska dobra djela nikako ne mogu čovjeka opravdati pred Bogom. To je prvo načelo protestantske teologije, Sola fide ("Samo vjerom").

A ako ljudi sami ne mogu sami učiniti apsolutno ništa da se spase, to onda automatski vodi k vjerovanju u predestinaciju, tj., predodređenost. Jer, ako je jedini faktor u spasenju samo ono što se Bogu hoće, a Bog je svemoguć i sve zna, onda je već unaprijed određeno tko će se spasiti a tko neće. Dakle sve je podređeno jedino Božjoj milosti. To je drugo načelo protestantizma, Sola gratia ("Samo milost").

Treće je pitanje bilo tko ima pravo definirati što se u kršćanstvu uopće treba vjerovati. Katolici su oduvijek vjerovali da je to crkva, te da se Biblija ne može interpretirati van tradicije crkvenog učiteljstva. Protestanti su međutim smatrali da je Biblija sama po sebi jedini autoritet, te da ju svaki vjernik osobno može čitati i interpretirati kako se njemu čini ispravnim. Ovo se načelo zove Sola Scriptura ("Samo Pismo") i dovelo je do toga da su prvi protestanti koji su se bunili protiv crkvenog autoriteta - kao recimo Martin Luther - pod stare dane doživjeli da se već treća generacija protestanata buni protiv onih koji su se pobunili protiv njih.

I četvrto načelo protestantizma jest Solo Christo ("Samo Kristom"), koje veli da je Krist jedina spona između Boga i ljudi i da je crkva sa svojim svećenstvom posve nepotrebna. Ovo naravno znači da ni sakramenti koje to svećenstvo dijeli nemaju nikakvog smisla, što u konačnici vodi tome da glavnina protestantskih sljedbi ne poznaje ispovijed. Jer nema nikakvog ljudskog čina kojim bi se ljudi mogli opravdati pred Bogom, pa prema tome u protestantizmu ne postoji nikakva definirana metoda za oprost grijeha.

Preslikajte sad ova četiri protestantska načela iz teologije u ekonomiju i dobit ćete liberalni sustav Adama Smitha. U tom sustavu, ljudska dobra djela ne znače ništa: nema nikakve garancije da će ljudi svojim radom osigurati prosperit (Sola fide). Neki će uspjeti, neki će propasti a to u konačnici ovisi samo o milosti i nemilosti tržišta (Sola gratia). Ne postoji nikakav autoritet, nikakva tradicija, nikakva zajednica, samo hrpa atomiziranih individualaca koji svaki za sebe interpretira stanje na tržištu i onda se vođen vlastitim interesima sukobljava sa svima ostalima (Sola Scriptura). Nema nikakve ljudske regulacije (svećenstvo), nikakvih strukturalne pomoći u tom sustavu (sakramenti) i, naravno, oprost dugova (ispovijed) je nezamisliv.

Da je protestantska teologija stvorila sustav liberalnog kapitalizma, ustvrdio je još njemački sociolog Max Weber početkom prošlog stoljeća. Samo za razliku od Webera, koji je i sam bio kalvinist pa logikom "svaki cigo svoga konja hvali" smatrao to nečim jako dobrim, ja baš nisam siguran koliko to služi protestantima na čast. Sam Jean Calvin u 16. je stoljeću bio poznat kao zagovaratelj lihvarenja: jest da je u Bibliji zabranjeno, pisao je, jest da vodi u prevaru koja vodi u tiraniju, ali što ga ne bi tu i tamo probali? Prvi kalvinisti bili su mahom švicarski bankari koji su smatrali da Bog mrzi sirotinju zato što je lijena i ništa ne radi, dok njih pak blagoslivlja bogatstvom zato što su predodređeni za spasenje. U Francuskoj je kalvinizam postao religijom feudalne oligarhije, kojoj su njegove anti-autoritativne, svaki-čovjek-za-sebe doktrine došle kao bogomdani izgovor za oružanu pobunu protiv monarhije. U Engleskoj je pak kičma protestantizma bila zloglasna Whig stranka, potekla od plemića koji su se tijekom Reformacije bajoslovno obogatili na pljački crkvene imovine pod Henrikom VIII. Do konca 17. stoljeća postali su toliko moćni da su mogli zbaciti katoličkog kralja Jamesa II i dovući si na vlast nizozemskog protestanta Vilima III Oranskog. Apolget te urote bio je otac liberalne filozofije (ali ne još i ekonomije) John Locke, koji je osmislio političku teoriju po kojoj je država zapravo samo društveni ugovor između hrpe pojedinaca, pa ako nam se ne sviđa kako funkcionira, lako možemo taj ugovor raskinuti a zemlju prodati strancu. Whigovi su zahvaljujući toj smjeni vlasti početkom 18. stoljeća uspjeli preuzeti British East India Company i osigurati joj državni monopol. Adam Smith bio je na njihovom platnom spisku, a prije nego se bacio u ekonomiju, bavio se etikom. "Nikad nisam doživio da ljudi koji se puno trude oko općeg dobra naprave puno dobrog!" cinično je zapisao u svom "Wealth of nations", otkrivajući tako svoj fatalistički mindset izrastao iz protestantske teologije.

I to je temeljni razlog zašto laissez faire ekonomija ne funkcionira: zato što se ne temelji na nikakvom znanstvenom, objektivnom, logičnom sagledavanju činjenica, nego na čistoj vjeri. Proponenti ideologije slobodnog tržišta naprosto žele vjerovati da je ona istinita, facts be damned! I ako se stvarnost ne poklapa njihovim vjerovanjima, onda je za to redovito netko drugi kriv: ili država koja se u sve petlja, ili komunjare koje sve upropaste, ili lijena sirotinja koja ništa neće raditi, bilo tko ili bilo što, jedino je sama ideologija uvijek nepogrešiva i bogomdana. To je čista pseudoznanost, poput kreacionizma ili vjerovanja u vanzemaljce i kao takva može biti vrlo, vrlo opasna. Istina, svaki čovjek ima pravo vjerovat štogod hoće, ali državna politka ne bi se smjela temeljiti na ničijoj vjeri, nego na nekim nacionalnim interesima i objektivnim činjenicama. Napokon, katolički vjernici - ili oni koji se predstavljaju kao takvi - trebali bi se valjda držati onoga što naučava katolička crkva, a to je katolički socijalni nauk: ne protestantske doktrine zamaskirane u znanost!

utorak, 24.06.2014.

Kritika (neo)liberalne ekonomije II: Ekonomski problemi

U prošlom smo postu analizirali povijesni razvoj ekonomske škola slobodnog tržišta i zaključili da je riječ o čistoj subverziji i sabotaži. Imajući dakle na umu da je taj sustav stvoren tako da ne funkcionira, sada možemo iznutra analizirati zašto točno ne funkcionira. Glavninu nekoherentnosti i nefunkcionalnosti Laissez faire ekonomske škole uobličio sam ovdje u nekih osam, vrlo konkretnih problema.

1) MIKROEKONOMIJA UMJESTO MAKROEKONOMIJE
Kako Friedrich List lijepo veli u svojoj kritici Adama Smitha, čitav sustav slobodnog tržišta u osnovi se svodi na "ekonomiju kramara." Imamo s jedne strane prodavača (ponudu), s druge kupca (potražnju) a između njih pult (tržište) i to je to! Svatko od njih ima svoj interes i svoje vlasništvo. Ništa drugo u tom sustavu ne postoji, ili se ne razmatra: nit društvo, nit vlada, nit moćni pojedinci i grupe, nit potrebe gladnih i sirotih, nit neki nacionalni interesi, nit javno dobro, nit tehnološki razvoj, ništa! Smith je naprosto mikroekonomski sistem računovodstva podvalio pod makorekonomski sistem upravljanja nacijom. Njegovom se logikom možda može voditi knjigovodstveni servis, ali se sigurno ne može voditi država.

2) EKONOMIJA KAO PRIRODNA ZNANOST
Smith i njegovi sljedbenici ekonomiju pokušavaju predstaviti kao prirodnu znanost, koja opisuje sustav prirodnih zakona, nepromjenjivih i bogomdanih poput zakona gravitcije u newtonovskoj fizici, na koje ljudi nemaju i ne mogu imati apsolutno nikakva utjecaja. Ekonomija je, međutim, društvena znanost, koja proučava društvena zbivanja i tu, kao ni u povijesti ili sociologiji, ne može biti govora o nekakvim "zakonima" kakvi postoje u prirodnim znanostima poput matematike, fizike i kemije. Ljudi su razumna bića sa slobodnom voljom te uvijek mogu donekle djelovati izvan okvira nekakvih prirodnih datosti. Zamislite koliko bi apsurdno bilo da neki povjesničar proglasi da je otkrio nekakve "zakone" koji upravljaju cijelokupnom ljudskom povijesti, pa potom iz toga, temeljem nekih statističkih podataka napravi matematički model kojim će predviđati kako će ljudsko društvo izgledati u budućnosti. Takvog Nostradamusa ili vidovitog Milana znanstvena bi zajednica odmah ismijala kao šarlatana. No u slučaju ekonomije, svima su puna usta o "zakonima tržišta", na temelju kojih se onda izrađuju matematički modeli i rade neka predviđanja ljudskih aktivnosti koja, za divno čudo, gotovo uvijek ispadnu pogrešna u stvarnom svijetu.

3) IDOLOTARIJA TRŽIŠTA
Liberalni ekonomisti o tržištu govore maltene kao da je to neko božanstvo čiju volju može interpretirati samo pomazana kasta ekonomskog svećenstva upućena u njegove misterije ("Tržište predviđa...", "Zakoni tržišta nalažu...", "Ako ne napravimo to i to, tržište će..."). Realno gledajući, nikakvo tržište zapravo ne postoji. To je samo naziv za nekakvu post-factum, statističku aproksimaciju određenih ljudskih djelovanja. Zbog toga tržišta sama po sebi nisu nikad ništa napravila: ona su naprosto posljedica djelovanja pojedinaca kroz neke već postojeće društvene strukture. A te društvene strukture, s nekakvim donekle sređenim sustavom zakona i procedure kroz koje pojedinci donekle mogu djelovati, obično se zovu države.

Da je sve bilo podređeno "zakonima tržišta", recimo, ne bi nikad došlo do izgradnje željeznice u 19. stoljeću. Tržišta ne bi nikad pokazala nikakvu potražnju za prugama i vlakovima: svi bi i dalje ulagali samo u razvoj i prodaju potkova i sedla, najnoviji model, s dvije dodatne zakovice - besplatno! Željezničku infrastrukturu u 19. stoljeću izgradile su ex nihilo nacionalne vlade, vođene nekom svojom politikom nacionalnih interesa. Tek su na temelju te državne intervencije onda nastala posve nova tržišta za posve nove proizvode i nova radna mjesta.

Liberalni ekonomisti, međutim, konstantno osporavaju državama mogućnost da naprave išta, a kamo li išta korisno u sferi gospodarstva. Jaosiga državi koja pokuša intervenirati u ekonomiju i ogriješi se o zakone tržišta - navući će propast na sve nas! Riječ je o zbilja krajnje okultnom iracionalizmu koji se prodaje pod znanost. Nekakva realna, smislena društvena struktura kroz koju se neki bog i može donekle napraviti blokira se, a sve se prepušta nekoj posve apstrahiranoj ideološkoj utopiji. Upravo je ironično koliko je sustav koji samog sebe stalno naziva liberalnim zapravo podređen fatalizmu.

4) ILUZIJA KONKURENTNOSTI
U sustavu slobodnog tržišta, ljudi i organizacije svedeni su na biljarske kugle koje se stalno sudaraju i odbijaju pod utjecajem nekih vanjskih sila. Dvije ili više kugli se naravno nikad ne mogu dogovorit da među sobom namjeste ishod biljarske igre, pa otud iluzija da firme stalno moraju konkurirati jedne drugima na tržištu, te će se tako naravno rušit cijena, dić kvaliteta, povećat proizvodnja, poticat inovacija i, jednom riječju, događat čudesa! Realno gledajući, u nekoj stvarnoj tržišnoj ekonomiji konkurencija praktički pa da i ne postoji.

Imate dvije tvrtke koje proizvode isti proizvod i prodaju ga na istom tržištu. Jedini način da one jedna drugoj konkuriraju jest da svaka proizvodi čim više i prodaje za što manju cijenu. Drugim riječima, svaka od njih mora si stvarati dodatne troškove i trpjeti dugoročne gubitke da onu drugu izbaci iz posla. Sad se naravno postavlja pitanje: zašto bi itko normalan to radio? Zašto bi ijedna od tih tvrtki bila voljna riskirat vlastiti bankrot samo da onu drugu izbaci iz igre? Ne bi li bilo puno bolje za njih obadvoje da se organiziraju u kartel, podijele tržište među sobom, te dogovore peterostruku cijenu proizvoda ispod koje niti jedna neće ići? Nema dodatnih troškova, nema dugoročnih gubitaka, samo profit!

Kartelizacija i monopolozacija tržišta apsolutno je najnormalnija pojava ikad igdje, i jedini koji tu ne vide šumu od drveća su liberalni ekonomisti. Konkurentnost na tržištu može postojati samo u vrlo kratkim razdobljima, i to gotovo isključivo na vrlo novim i vrlo mladim tržištima. I zbog toga karteli naravno ne trpe nikakvu inovativnost i zapravo guše razvoj novih tehnologija koje omogućuju otvaranja novih tržišta te razvoj potencijalne konkurencije. Jednom kad se tvrtka ili grupa tvrtki etablira na nekom tržištu štitit će stečene pozicije kao ličke medvjede i aktivno raditi na suzbijanju bilo kakve potencijale konkurencije. I tada u taj kartel mora intervenirati država kao neka viša sila te natmetnuti tim tvrtkama neke regule i zakone od općeg interesa: da, npr., ne proizvode šrot, ne sprečavaju druge da proizvode bolje, ne naplaćuju deseterostruke cijene, ne spuštaju plaće svojim radnicima, ne sele proizvodnju u druge zemlje, itd. Na takav se način onda može formirati neka relativno normalna nacionalna industrija. U protivnom, ako država ne intervenira, ili je naprosto preslaba da nadjača kartel koji se formirao na njenom teritoriju, stvari mogu postati jako, jako gadne.

Hoćete tržište posve oslobođeno državnih intervencija? Pa, promislite si onda malo kako izgleda globalno tržište narkotika, u čiju proizvodnju i prodaju sigurno ne intervenira nikakva javna vlast. I koji je rezultat toga? Apsolutna i potpuna dominacija kartela, koji doslovce ubijaju svaku moguću konkurenciju.

5) KRIVA PODJELA EKONOMIJE
Advokati slobodnog tržišta stalno govore o antagonizmu privatnog i javnog sektora u ekonomiji. No to je posve promašena analiza. Stvarni antagonizam jest između proizvodnog i financijskog sektora. Glavni problem ekonomije danas nije dominacija javnog nad privatnim, niti čak obrnuto, privatizacija javnog, glavni je problem dominacija financija nad proizvodnjom. Neoliberalni ekonomisti profesionalno su nesposobni uočiti razliku između toga dvoga: oni naprosto ne mogu shvatiti da opipljiva, stvarna, materijalna dobra kao što su recimo ceste, bolnice, škole imaju neku vrlo realnu vrijednost, dok novci, obveznice, dionice i slične financijske umotvorine imaju posve iluzornu vrijednost. Njima sve to dođe jedno te isto, pa zato i samo gledaju kom će prodati autoceste da namire rupu u budžetu, ili kako razbucat imovinu tvornice da se namire krediti banci, a radnike na ulicu. To je otprilike logika čovjeka koji si proda kuću za milijun kuna zato da bi mogao tjedan dana živjeti u superluksuznom hotelu.

Cijela poanta ekonomije kao znanosti jest da ustroji društvo na takav način da se mogu zadovoljiti sve ljudske materijalne potrebe. Novce se ne može jesti, niti njima odijevati, niti ih koristiti za išta drugo osim da ih se zamijeni za neku stvarnu vrijednost - koje naravno neće biti ako netko ne uloži vrijeme i rad da ju proizvede. Veliko povijesno postignuće modernih nacionalnih država, nastalih u Europi od 15. stoljeća pa nadalje, bilo je upravo u tome da je centralna vlast počela promovirati interese cehova i manufaktura nasuprot interesima bankara i lihvara. Tako su i nastale prve industrije, kada je financijski sektor što zakonima što silom podčinjen interesima proizvodnje. I to mora biti prva i zadnja uloga države u regulaciji ekonomije: da se bori protiv bankara, sprečava lihvarenje, otpisuje dugove gdje je to potrebno, te osigurava da novci stalno teku u proizvodnju novih vrijednosti, dobara i usluga, a ne da se cuclaju iz nje.

6) MISTIFIKACIJA NOVCA
Usko vezano uz to jest da liberalna ekonomija ne shvaća ili ne želi shvatiti pravu narav novca. Na kramarovom pultu, gdje se sva ekonomija svodi na trampu ja-tebi-ti-meni, novac je naprosto još jedna u nizu roba ili proizvoda koji se mjenja za sve ostalo. Stoga liberalni ekonomisti imaju tendenciju pripisivati novcu nekakvu inherentu ili univerzalnu vrijednost, pa otud imbecilne parole poput "Otkud državi pare za sve to?" Kao da su te pare neki dukati zbog kojih rudari moraju danima crnčiti u rudniku da iskopaju i istale zlato!

Novac nema nikakve vrijednosti osim one koju država koja ga izdaje odredi da ima. Realan trošak štampanja jedne novčanice od 1000 kuna jest vjerojatno par desetaka lipa. Novac dakle nije vrijednost. On je jamstvo države da će se negdje, nekad, nekako stvoriti vrijednost za koju će se taj novac moći zamijeniti. Novac je naprosto portabilni dražvni dug! Stoga je njegova vrijednost upravo inverzna realnoj vrijednosti dobara i usluga. Ako na tržištu imate veću potražnju za dobrima i uslugama, onda se vrijednost novca smanjuje. Primjer je Weimarska republika 1920-ih, gdje je jedna šturca kruha koštala 100 milijardi maraka. S druge strane, ako na tržištu imate manju potražnju za dobrima i uslugama, vrijednost novca raste. To je u načelu situacija u kojoj smo mi danas, kad ljudi rade za kikiriki i prodaju obiteljsko srebro samo zato da zgrnu koju paru.

Cijela poanta regulacije makroekonomije jest kako pogoditi pravi omjer između količine novca i količine dobara i usluga. Obzirom da je svrha ekonomije, rekosmo, ta da dobijemo što više stvarnih dobara i usluga, onda se mora stvorit situacija u kojoj će novac vrijediti manje od dobara i usluga, pa će svi htjet radit da ih stvore još. A to znači da novca mora ukupno biti više od dobara i usluga, kako bi potražnja za njim bila manja. A kako novac nije drugo nego državni dug, onda to znači da ukupna količina dugovanja u državi uvijek mora premašivati ukupnu realnu vrijednost dobara i usluga koja ta država trenutno posjeduje. I ovo pokazuje koliko je ideja da se ide kresati proračun kako bi se uštedile pare u svom korijenu idiotska: jer, država kojoj je budžet u deficitu ima znači ekonomiju u kojoj se nekog boga i radi. Deficit državnog proračuna znači naprosto da mi kao društvo jamčimo da će naš rad jednog dana stvoriti više vrijednosti nego što ih imamo sada! Obrnuto, država u kojoj se smanjuje deficit u budžetu, ili je budžet balansiran, ili joj budžet ide u plus je, da prostite na izrazu, u govnima do grla. Jer to znači da se stvarna vrijednost dobara i usluga smanjuje na račun fiktivne vrijednosti novca. Dakle mi kao društvo prestajmo s radom i proizvodnjom novih vrijednosti, gledamo samo kako da sve to prodamo, zgrnemo neku paru i strpamo je u čarapu.

Sve je ovo špansko selo za veliku većinu liberalnih ekonomista. Njima je jedino bitno da s ove naše strane kramarskog pulta bude više krame nego s one druge. Takav je mentalitet legendarni Držić dobro pogodio u liku svog starca Skupa, koji živi kao zadnja sirotinja dok si u grobu čuva blago nad kojim samo jamra: "Tezoro, tezoro!" Sva logika liberalne ekonomije i balansiranja budžeta ide upravo prema tome da smanji, a ne poveća stvarna vrijednost na nivou države, da se prekine sav rad i proizvodnja, a ljude učini ovisnim o novcu za koji više ništa neće moći nabaviti, osim naravno onog što im "tržište" isporuči iz stranih zemalja.

7) NESHVAĆANJE ULOGE POREZA
U liberalnom sustavu oporezivanje se prikazuje maltene kao državna pljačka, jer to im dođe kao da kramaru netko pod prijetnjom sile uzima novce s one strane pulta. No pogledamo li stvar iz perspektive države, postavlja se naravno banalno očito pitanje: kog će vraga državi novci? Novce si ona sama štampa i onda ih emitira u ekonomiju, pa zašto ih onda treba kupiti natrag kroz poreze? Ako joj baš toliko silno trebaju, pa nek si ih naprosto uzme kolko hoće, odmah u štampariji, dok su još friški.

Poanta je, naravno, da državi ne trebaju novci, nego rad, dobra i usluge koje njeni stanovnici proizvode i mijenjaju za novac koji država proizvodi. Kako smo gore rekli, ako si država hoće stvorit još više dobara i usluga, mora prvo naštampat još više novaca. E sad to naravno stvara opasnost od inflacije, to jest, da vrijednost novca toliko oslabi da do vremena kad se ta nova dobra i usluge naprave, nitko ih više neće moć kupit za te pare. Stoga, da ne bi baš ljudi s novčanicama brisali noseve, država povisuje poreze kako bi stvorila umjetnu potražnju za novcem i tako mu održala vrijednost stabilnom dok se nova dobra i usluge ne stvore. Ovo je naprosto logika vožnje automobilom: hoćemo vozit brže (povećat količinu dobra i usluga u opticaju) moramo dodati gas (upuhat novce u sustav). No da nam ne bi makina pregorila (nastala inflacija) moramo istovremeno šaltat u višu brzinu (povećat poreze).

Druga svrha poreza jest, naravno, da država njima regulira što hoće da joj ljudi rade. Kockanje, pornografija, financijske špekulacije i slične fakinarije nisu baš neke djelatnosti koje dugoročno pridonose boljitku društva, pa stoga, ako nećemo da cvjetaju na uštrub nekakve produktivne, realne ekonomije, poreznom presijom smanjimo njihov opseg i preusmjerimo poslove od tamo na nešto što društveno korisno. I ovdje laži glavni razlog zašto je potrebno bogataše oporezovat do grla: da ih se natjera da svoje bogatstvo reinvestiraju natrag u produktivnu ekonomiju! Ljudi koji imaju hrpe para ne trebaju ništa radit, mogu se samo po cijele dane luftat na svojim 500-metarskim jahtama u društvu harema ukrajinki, a njihovo bogatstvo samo miruje u bankama, na burzi ili u nekretninama. Treba te ljude natjerat da te pare ulože natrag u produktivnu ekonomiju, tako što će im se pošten komad tog bogatstva oporezovat.

Imamo, recimo, direktore ili menadžere koji su u svojim kompanijama na pozicijama moći da sami sebi određuju plaće. I što sad njih sprečava da izvuku sav profit iz tvrtke, isplate si ga kroz bonuse i kompenzacije, pa onda to sve spiskaju na teške droge i lake ženske negdje na Bahamima? Pa, recimo, porezna stopa od 90% koju će im država udrit na godišnja primanja od bogznakolko milijuna. Ako znaju da ih to čeka čim iznesu pare iz tvrtke, onda je puno vjerojatnije da će ih zadržat u njoj, reinvestirati u daljnje širenje proizvodnje i razvoj tehnologija, a možda čak i dić plaće radnicima!

8) NEPOŠTIVANJE SINDIKATA
Zagovornici slobodnog tržišta sindikate ne mogu smisliti i otvoreno ili prikriveno promoviraju njihovo dokidanje. Što je glupost čak i iz njihove vlastite perspektive, jer temeljna logika slobodnog tržišta trebala bi kao biti pregovaranje. Dvije strane trebale bi kao postić nekakav optimalan dogovor, vođene ničim drugim nego vlastitim interesom. Sad se naravno postavlja pitanje: kako se točno čistačica Barica može dogovoriti oko svoje mizerije od plaće s multinacionalnom kompanijom koja obrće nebrojive milijarde? Barici je ta crkavica koju dobiva pitanje gole egzistencije, dok kompanija upošljava još na tisuće takvih radnika i neće ni trepnut ako neke baci na cestu. Jedini način na koji se i egzistencija kompanije može dovesti u pitanje jest da se svi ti radnici povežu i zaprijete blokadom cijelokupne proizvodnje: pa ili ćemo svi skupa ostat bez posla, ili ćemo svi skupa postić neki dogovor od općeg interesa! Liberalni ekonomisti žive u nekom svijetu snova, gdje na tržištima sa tisućama radnika i šačicom poslodavaca, svaki radnik ponaosob kao može birati kod kog će i pod kojim uvjetima raditi. Plus da su poslodavci vrlo vjerojatno povezani u kartel, što zbog nekog vraga liberalna ekonomija nikad ne želi vidjeti: ali ako se radnici nasuprot njih povežu u sindikat, to je odmah komunizam, katastrofa, apokalipsa!

Drugi i još bitniji razlog zašto sindikati moraju postojati jest da je to jedini tip organizacije koji efektivno sprečava nastanak diktature. Za nekoga kome je navodno stalo do slobodnog, otvorenog društva, ovo bi valjda trebala biti bitna stavka. Preporučam svim zagorovnicima liberalne ekonomije da si pročitaju Machiavellijeve Diskurse o povijesti Rima, te naročito obrate pozornost što taj stari firentinski lisac ima za reći o ulozi pučkih tribuna u Rimskoj Republici. Rimski su se pučani znali organizirati i izboriti za svoja prava, tako da bi si izabirali svoje vlastite vođe - tribune - koji su branili njihove interese u senatu i na sudovima, suprotstavljajući se samovolji vladara i pohlepi plemstva. Tribuni su služili kao instucionalni klin koji je držao vlast i plemstvo razdvojenima, te tako omogućavao da se neki opći interesi pučanstva proguraju kroz politički sustav republike. Onog trena kad su tribuni izgubili svoju moć, Rim se iz republike transformirao u diktaturu! Ista priča dogodila se u Europi u prvoj polovici 20. stoljeća: svaki totalitarni režim modernog doba imao je kao svoj prvi cilj dokidanje sindikata, bilo da ih uništi (fašizam), bilo da ih oslabi pretvorivši ih u državne službe (komunizam). I to je bitna uloga koju sindikati imaju u društvu, da služe kao protuteža interesima što vlade, što krupnog kapitala. Ako sindikati nestanu, ili naprosto budu dovoljno oslabljeni da više nisu faktor u toj priči, onda će ili krupni kapital preuzeti vladu (fašizam) ili će vlada preuzeti krupni kapital (komunizam). Diktatura je zajamčena u oba slučaja!

Naravno, uzevši u obzir da su glavni propnenti Laissez faire ekonomija u 20. stoljeću ujedno bili i proponenti diktatura, onda ni ne čudi baš toliko da ih sindikati žuljaju.

nedjelja, 22.06.2014.

Kritika (neo)liberalne ekonomije I: Povijesni pregled

Ne može se čovjek boriti protiv simptoma a bez da se dotakne same bolesti. Stoga je nužno, prije nego li nastavimo s kritikom mjera štednje i rezanja proračuna, načiniti temeljitu kritiku ekonomske teorije klasičnog liberalizma, te njenih kćeri, libertanizma (austrijske škole) i neoliberalizma (čikaške škole), iz kojih takve sulude ideje potječu. Mislim općenito na gospodarsku doktrinu Laissez faire, što u slobodnijem prijevodu znači otprilike "Gonjaj sve", a podrazumijeva neograničenu slobodu tržišta, ograničenu (ili nikakvu) ulogu države u ekonomiji, apsolutnu svetost privatnog vlasništva, te, naravno, ograničavanje državne potrošnje i investicija.

Riječ je o žestokoj i poprilično očitoj demagogiji, a kritiku iste razdijelit ćemo na tri posta: počevši s povijesnim pregledom, potom s ekonomskim aspektima i na kraju s filozofskom podlogom iste. Prvi se dio dakle bavi poviješću i razvojem liberalne ekonomije, od njenog začeća u 18. stoljeću do njenih reinkarnacija u ovim našim vremenima.

Engleska je bila prva zemlja u povijesti koja se industrijalizirala, a taj razvoj ima zahvaliti politici strogog protekcionizma, državnog intervencionizma i nacionalnog bankarstva, koje je prakticirala još od 17. stoljeća. Engleske kompanije oduvijek su bile u najužoj sprezi s kraljevskom vlasti, koja ih je štitila od bilo kakve strane konkurencije carinama i subvencijama za razvoj domaćeg poduzetništva. Tijekom vladavine George-a I (od 1714-1727), sve kompanije koje nisu imale kraljevsku povelju stavljene su van zakona, a kolonijama je zabranjen izvoz gotovih proizvoda u Englesku. Svaku naznaku strane konkurencije domaćoj industriji vlada je promptno likvidirala. I još debelo u drugoj polovici 18. stoljeća, engleski su se lordovi u parlamentu pjenili da uvoz i jednog jedinog stranog čavla znači izdaju kraljevstva!

Ploča se međutim okrenula do 1775., kada su kolonije u Americi digle revoluciju protiv ovakve drakonske politike i izborile se za samostalnost od Londona. Vidjevši da je vrag odnio šalu i da će ostati i bez drugih kolonija ako ne promjene priču, Englezi tada pokušavaju prikriti svoju politiku ekonomskog nacionalizma, a kolonijama i drugim zemljama uvaliti kukavičje jaje kojim bi ih spriječili u razvoj konkurentskih industrija. I tu u priču ulazi Adam Smith, škotski računovođa s vezama u British East India Company-u. Njegov je zadatak bio osmisliti bilo kakvo opravdanje da se strane vlade uvjeri kako je njihov najbolji nacionalni interes skinuti gaće i prepustiti se silovanju britanskog kapitala.

1776. Smith objavljuje svoju čuvenu knjigu "Wealth of Nations", temelj liberalne ekonomske misli koja, u osnovi, tvrdi da bogatstvo zemalja ne proizlazi iz razvoja proizvodnje, infrastrukture i tehnologije, nego iz trgovine. Države stoga trebaju dokinuti sve barijere slobodnoj trgovini - kao što su recimo carine za stranu ili subvencije za domaću proizvodnju - i općenito se ne miješati u ekonomska pitanja, prepuštajući svo gospodarstvo inicijativi privatnih pojedinaca i kompanija. I kad se već sve podređuje logici trgovca, država također ne bi smjela trošiti više nego što privređuje, nego mora težiti balansiranoj potrošnji (ako već ne može imati budžet u plusu). Zaboravite na ulaganja u infrastrukturu, obranu, administraciju, što će vam to, nego si hajde lijepo pustite ljude da spiskaju i zadnju paru na britansku šrot robu.

Neki bi sad postavili pitanje: što će točno spriječiti nekoga, recimo... oh, ne znam - Engleze? - da zloporabe takav sustav, u koji se država ne samo ne smije miješati, nego je i dobrano oslabljena luđačkom košuljom u koju si je sabila javnu potrošnju? Pa, objašnjava Smith, sustav slobodnog tržišta čarobno regulira nevidljiva ruka koja se uvijek brine da sve ispadne baš super i u redu. Ne, zbilja! Ali samo ako država ne gleda i ne miješa se u ekonomiju! Jer ako država makar i proviri, nevidljiva ruka se više ne vidi, a tržište ode kvragu i ništa više ne valja!

Smithova cijela ekonomska teorija idiotska je upravo kao što i zvuči. Većini je ljudi onomad bilo kristalno jasno o čemu se radi: o ekonomskoj subverziji u ime gospodarskog rata koji je britanski imperij vodio protiv ostatka svijeta. I većina je ljudi tada bila dovoljno pametna da Smithove umotvorine odkanta. Američki revolucionari koji su upravo izborili svoju neovisnost od Londona nisu htjeli ni čuti o slobodnom tržištu, u kom su jasno vidjeli najveću prijetnju njihovoj neovisnosti, odmah nakon otvorenog rata. U Europi i Aziji, pak, nove nacionalne ekonomije 19. stoljeća - u Njemačkoj, Rusiji i Japanu - sve su odreda potpomagale svoje mlade industrije carinama na uvoz, sustavom nacionalnog bankarstvom i masovnim ulaganjima u infrastrukturu. Drugim riječima, posve su ignorirali sve što im je Engleska savjetovala da rade, a radili su isto ono što i Engleska stoljeće prije njih.

Čuveni njemački ekonomist toga doba, Friedrich List, najbolje je to objasnio u svojoj kritici Adama Smitha, naslovljenoj “Nacionalni sistem političke ekonomije“:

U zemljama koje su prihvatile, ili bolje rečeno, kojima su Englezi nametnuli ekonomiju slobodnog tržišta, rezultati su bili genocidni. Jedan od primjera je Irska, koja je 1800. sjedinjena s Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije. Zbog toga, kada je 1845. došlo do loše žetva krumpira, vlada u Irskoj nije naprosto mogla napraviti redistribuciju hrane gladnom stanovništvu, kako je to činila u proteklom stoljeću. Ne, ne, ne, to bi značilo mješanje države u ekonomiju i povredu svetih zakona tržišta! Engleski su trgovci stoga nastavili izvoziti odprije ugovorene pošiljke krumpira u London, a Irsku je poharala glad zbog koje je izgubila oko četvrtine svoje populacije - što pomrlo, što emigriralo!

U Kini je, recimo, carska vlast smatrala kako nije baš zgodno da im Englezi u zemlju švercaju opijum. Kineske su vlasti, vođene svojom konfucijanskom etikom, smatrale da prodaja droge nije gospodarska grana koja bogznašto pridonosi nekom općem dobru i razvoju društva. Ali jasno da ne može država određivati što je dobro a što je loše u gospodarstvu, to se mora prepustiti sudu tržišta! Stoga su Britanci u ime slobodnog tržišta poveli dva krvava rata protiv Kineza kako bi ih natjerali da prihvate uvoz opijuma. Rezultat do druge polovice 19. stoljeća bio je skoro pa potpuni kolaps Kine plus britanska aneksija Hong-Konga, koji je postao glavna točka unosa droge u kinesko društvo. Ovo je, inače, vjerojatan razlog zašto su mnogi moderni libertarijanci toliko zaluđeni idejom legalizacije lakih droga: bit će da još pamte kakav su to dobar biznis njihovi ideološki pradjedovi napravili trujući Kineze.

Jedno mjesto gdje je britanska ideologija slobodne trgovine prihvaćena sama od sebe bio je američki Jug. Naime, južnjačkim se robovlasnicima jako svidjela ideja da se država nema što petljati u ekonomiju, jer onda naravno da neće ići zabranjivati ni ropski rad. Srećom po crne robove, u to su vrijeme Republikanci s Lincolnom na čelu bili državni intervencionisti da im nije bilo ravnih, te su do 1865. potukli Jug u Američkom građanskom ratu. Taj se rat nije vodio toliko zbog silne američke ljubavi prema crncima (mo'š mislit!), koliko zbog čiste nacionalne sigurnosti. Sjevernjaci su jasno vidjeli što Englezi rade okolo po svijetu i shvaćali su da će im južnjački robovlasnici doći maltene kao britanska peta kolona. Liberalna ekonomija slobodnog tržišta i ropski rad na južnjačkim plantažama kresali su cijene rada i proizvoda i na sjeveru, te tako efektivno gurali kajlu u razvoj nacionalne industrije.

Ironija u cijeloj toj povijesti jest da su Englezi do polovice 19. stoljeća polako počeli pušiti vlastite laži: zaboravljajući na vlastitu tradiciju ekonomskog nacionalizma i protekcionizma, počeli su vjerovati kako je liberalizam Adama Smitha zaista temelj gospodarske moći njihova imperija. Stoga je sir Barnard Byles 1849. preventivno objavio knjigu naslovljenu "Sofizmi slobodne trgovine", jednu od najboljih i najopširnijih kritika Laissez faire ekonomije ikad napisanu. Iz pera britanskog lorda, za njegova britanske sunarodnjake, da ih podsjeti kako se britanska gospoda ne spominju na isti način doma i po svijetu. Prosim lepo! Na žalost ili na sreću, to nije funkcioniralo: britanska propagandna mašinerija bila je toliko moćna da je na kraju sama sebe uspjela uvjeriti da je dan noć. Kad je njima samima voda počela dopirati do grla, britanski su lordovi u parlamentu počeli posve otvoreno govoriti o tome kako je cijeli sistem bio osmišljen da ga se implementira u drugim zemljama, a nikako ne u Britaniji. Da citiramo dio govora koji je gospodin Robinson, rođak britanskog premijera Lorda Godericka, održao u Parlamentu 22. listopada 1831:

"Druge nacije dobro su znale, kao i časni lord nasuprot meni i oni koji su surađivali s njim, da smo mi pod slobodnom trgovinom oduvijek podrazumijevali, ništa više niti manje nego da, pomoću značajnih prednosti koje su naše industrije uživale, zadobijemo monopol nad tržištima stranih država, te ih spriječimo, jednu po jednu, da ikad same postanu industrijske nacije."

Nakon I svjetkog rata, liberalnu ekonomiju u SAD-u uskrsava John Rockeffeler. Problem s kojim su se Rockfelleri i njihovi pajdaši monopolisti u Americi suočavali bio je kako zašprehati Amerikance da prepuste više-manje cijelo svoje gospodarstvo njihovim dinastijskim kartelima, čija su sumnjiva bogatstva vjerojatno vukla podrijetlo iz raspadajućeg britanskog imperija. Odgovor je, naravno, ležao u istoj staroj engleskoj demagogiji: zabrani vladi da se petlja u gospodarstvo, a monopole i kartele potom prozovi tržištem!

Kako su Amerikanci bili poznati po tome da Britance nisu mogli smisliti, liberalnu je ekonomiju Rockfeller preko bare isporučio u neutralnom austrijskom pakiranju, financirajući rad dvojice austrijskih ekonomista: Ludwiga von Misesa i Friedricha Hayeka. Hayek je bio bivši austrijski socijalist koji je u SAD-u objavio knjigu "Road to serfdom", u kojoj slobodno tržište poistovjećuje sa slobodnim društvom i zaključuje da bilo kakvo interveniranje vlade u gospodarstvo neizbježno vodi stvaranju totalitarne tiranije. Nešto stariji Mises, koji se kao smatra utemeljiteljem te "austrijske škole", bio je pak otvoren simpatizer i suradnik fašističkih režima u Europi, o kojima i sam lijepo veli:

„Ne može se poreći da fašizam i slični pokreti koji pokušavaju stvoriti diktature u Europi imaju najbolje namjere te da je njihova intervencija, za sad, spasila europsku civilizaciju. Postignuća koja je fašizam izborio živjet će stoga vječno u povijesti. Ali premda nam je njegova politika donijela spasenje za sada... fašizam je ipak samo privremena nužnost.“

Sad se naravno postavlja pitanje: kako s jedne strane može ići priča o nužnosti diktature za spas civilizacije, a s druge priča o slobodnom društvu koje se grozi državne tiranije? Takva je shizofremija otprilike bila stanje uma većine američkih bogatuna u međuratnom razdoblju: oni su naprosto htjeli mirno i slobodno poslovati s fašističkim diktaturama u Europi i grozili se vlastite vlade koja ih je htjela uvuć u rat protiv Hitlera. Pa da ode brate biznis! Popis svih američkih kompanija koje su financirale i surađivale s fašistima i nacistima zahtjevao bi vlastiti članak, a nekima su njihove veze s Hitlerom bile toliko mile da su sabotirali i američku vojnu proizvodnju u II svjetskom ratu. Kroz tu se priču obično provlače i neka vrlo poznata imena. Drugim riječima, ponovno se cijela priča o slobodnom tržištu ispotavila kao peta kolona za sabotiranje neprijateljske ekonomije: i to više ne čak u skrivenom gospodarskom, nego u otvorenom općem ratu!

Urođene simpatije prema fašizmu ostale su prisutne kod većine liberalnih ekonomista i poslije rata. Hayekov i Misesov mlađi suradnik bio je američki ekonomist Milton Friedman, začetnik neoliberalne škole u Chichagu. Oni i njegovi dečki svoje su ekonomske ideje testirali u laboratorijima malih i mladih latinoameričkih država, gdje je američka vlada 1970-ih redovito podupirala vojne hunte i fašistoidne diktatore. Zbog nekog razloga, slobodno se tržište puno lakše realiziralo u korumpiranoj i krvavoj diktaturi, nego u ičemu nalik slobodnom i demokratskom društvu. Sam Hayek to je otvoreno priznao, ponavljajući stavove svog mentora Misesa u komentaru o Pinochetovoj diktaturi u Čileu:

„Diktatura može biti nužan sistem u tranzicijskom periodu... Osobno preferiram liberalnu diktaturu naspram demokracije bez liberalizma.“

Pa tko živ tko mrtav dok taj tranzicijski period ne prođe! Jedan od onih koji nisu živi izašli iz takvih 'liberalnih diktatura' bio je i salvadorski nadbiskup Oscar Romero, veliki protivnik neoliberalne ekonomije i „šok terapije“ koju je u njegovoj zemlji provodila vojna hunta financirana od SAD-a. Romero je ubijen 1979. pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, a katolici u Salvadoru danas ga štuju kao mučenika i sveca.

Neoliberalne eksperimente iz latinoameričkih radionica prenijeli su početkom 1980-ih u SAD i Britaniju Ronald Regan i Margaret Thatcher. Cijela poanta te geopolitičke igre, kao i 200 godina ranije u doba Adama Smitha, bila je da uvali kukavičje jaje glavnoj konkurentskoj velesili: to jest SSSR-u! Raspad SSSR-a i ekonomska "šok terapija" koja mu je uslijedila bila je poprilična katastrofa za većinu bivših sovjetskih republika. Smjena marksizma neoliberalizmom svodila se na onu narodnu: sjaho Kurta da bi uzjaho Murta! Teško da je potrebno podsjećati na što je ličila situacija u Rusiji 1990-ih, kada su obični ljudi doslovce umirali od gladi i hladnoće, Jeljcin slao tenkove na parlament, mafija se nakotila u svim porama društva, a šačica korumpiranih oligarha preko noći preuzela glavninu bogatstva zemlje. Možda najindikativniji primjer te katastrofe su malene baltičke države Estonije, Latvije i Litve, koje su od 1990. do 2010. izgubile oko 15% svojeg stanovništva! Staljin nije u njima uspio izazvati toliko depopulaciju! Hrvatska i Bosna, uz rat i agresiju 90-ih, nisu uspjele izgubiti toliki postotak stanovništva! Kad neoliberalni ekonomisti onda vele kako su ti 'baltički tigrovi' primjeri uspješnih tranzicija iz socijalizma u neoliberalizam... čovjek onda ne želi ni pomišljati kako izgledaju neuspjele tranzicije!

Da zaključimo: liberalna ekonomija slobodnog tržišta, u kojoj god inkarnacija da zaživjela, jedna je velika prijevara. Oduvijek je bila prijevara i nastala je kao prijevara – kao ekonomsko oružje koje, ako se uspješno implementira, omogućava da se stranu zemlju osvoji i opelješi bez otvorenog rata. To je ekonomski sustav koji je ciljano osmišljen da ne uspije! Liberalna ekonomija nema nikakve veze s kapitalizmom, dapače, kao što je rečeno, sve kapitalističke velesile izgradile su svoje nacionalne ekonomije po principima apsolutno suprotnim školi slobodnog tržišta. Kapitalizam kao ekonomski sustav teži rastu kapitala, tj., povećanju bogatstva u društvu, dok slobodno tržište vodi upravo u siromaštvo, u propast, u porobljavanje. Liberalna ekonomija nema nikakve veze niti sa slobodnim, demokratskim i civiliziranim društvom: njeni propnenti više-manje otvoreno su zagovarali diktatorske režime i nametali ih gdje god i kad god su mogli. Oni koji su kroz povijest imali najviše koristi od slobodnog tržišta mahom su bili robovlasnici, šverceri droge, fašistički kolaboratori, vojne hunte, mafijaški oligarsi... jednom riječju, šljam ljudskog roda!

I naposlijetku: danas je praktički pa nemoguće išta reći o marksizmu, a bez da se odmah ne povuku konotacije o Staljinovim gulazima, krvavim revolucijama, nebrojenim žrtvama komunističkih režima i svim ostalim zlima koje je isti uzrokovao. Tom logikom, želimo li biti doslijedni, liberalnu se ekonomiju slobodnog tržišta mora smatrati odgovornom za opijumske ratove, irski pomor glađu, latinoameričke vojne hunte, rusku mafiju i mnoge slične zločine u recentnijoj ljudskoj povijesti.

subota, 21.06.2014.

Oj drugovi je l' vam žaooo...

Ništa čovjeka ne deprimira više nego kad vidi da su se njegova zloguka proročanstva obistinila. "Jesam vam rekao!" tada ne pruža bog zna kakvu utjehu.

Pa, nakon, koliko, dvije-tri godine ove proroačunsko-režuće vlade, rezultati su ovakvi: proračun za tekuću 2014. godinu iznosi oko 113 milijardi kuna, s deficitom od preko 17 milijardi kuna. 2011., kad je Kosorica odlazila u ropotarnicu povijesti, ostavila je proračun od oko 107 milijardi kuna, s deficitom od oko 14 milijardi kuna. Bogme, dobro su ga srezali. Narastao proračun, narastao i deficit. Ma vidi ti to. Tko bi rekao! Da je barem tamo negdje početkom 2012. netko od svih naših silnih ekonomista to mogao predvidjeti, pa još i upozoriti na to ili možda pokušati spriječiti stvar prije nego li izmakne kontroli...

Elem, nakon dvije-tri godine upornog kasapljenja proračuna i štednje na svemu i svačemu, narastao je i proračun i narastao je deficit i to je otprilike jedino što je naraslo. Ostalo je, da citiram besmrtne stihove Vatrogasaca: "ošlo sve u materinu, desilo se na brzinu!" I plaće i zaposlenost i rast i razvoj i broj stanovnika i kreditni rejting i koji god drugi ekonomsko-socijalno-politički indikator se može smislit. No lako još za to da su nam i gospodarstvo i društvo i država u već poslovičnoj banani. Sad smo već došli do toga da nam mjere štednje i rezanja proračuna već odnose i prve ljudske živote.

KA-TA-STRO-FA!!!

Naime, dvije godine sustavnog kasapljenja javne potrošnje i ulaganja u infrastrukturu teško da mogu proći bez posljedica po sposobnost ove države da svojem stanovnitšvu osigura neke osnovne uvjete za život. Recimo, da ih zaštiti od poplava. Očito, za gradnju i održavanje nasipa, regulaciju vodotoka, praćenje vodostaja i tako to trebaju i neki novci za neke državne službe. Izgleda da su ti novci ove godine napokon presušili, taman kako su rijeke poplavile. Rezultat je, naravno, neopisiva katastrofa, koja se - na žalost - vrlo lako mogla spriječiti i koju je - na još veću žalost - prethodnih godina Hrvatska zapravo relativno uspješno sprečavala. Jer, makar prethodnih godina nisu plavile rijeke u središnjoj Bosni, suočavali smo se s visokim vodostajima na Dunavu, s kojima smo se do tada zapravo nosili bolje nego ostatak podunavske Europe.


Kao, recimo, ovaj švapski grad na lijepom plavom Dunavu.

Sredinom prošlog stoljeća, Bogumil Vošnjak, slovenski diplomat u egzilu iz Jugoslavije, predložio je ogromni infrastrukturni projekt za cijelu Europu nazvan Danube Valley Authority, nazvan prema puno poznatijem, New Deal projetku Franklina Roosvelta: Tennessee Valley Authority. Ideja je bila da se Dunav u Europi, kao i rijeka Tennessee u SAD-u, pretvori u infrastrukturnu kičmu kontinenta, izgradnjom i regulacijom cijelog sustava hidroelektrana, melioracija, retencija, kanala, luka... you name it! Taj bi riječni sustav bio pod kontrolom federalne tvrtke na raznini neke tada potencijalne paneuropske vlade, koja bi, osim očite regulacije vodotoka Dunava i sprečavanja poplava, također opskrbljivala dobar dio kontinenta energijom i radnim mjestima. Na žalost, do vremena kad se Europa ujedinila u nekakvu asocijaciju koja bi i u praksi mogla izvesti takav projekt (što će reći, do početka ovog milenija), završila je pod neoliberalnim jarmom Washingtonskog konsezusa koji nije htio ni čuti nikakvim velikim infrastrukturnim projektima ili državnim ulaganjima, jer bi to uvrijedilo svete krave balansiranog budžeta i neintervencije države u ekonomske sfere.

Rezultat?


Ne, ovo nije Europa, ovo je New Orleans nakon uragana Katarine 2005.

Očito, ni Amerima više ne pada na pamet da si naprave, recimo, novi Mississippi Valley Authorithy, unutar kojeg bi se vjerojatno obnovile i zaštite od poplava New Orleansa, a posao našao i dobar dio stanovništva na jugu. Ali ne dao Bog da se država mješa u ekonomiju i troši tolike pare, naročito ne za hrpu crnaca i južnjačkih seljačina, koje washingtonske elite opće poznato jako vole!

Dolazimo dakle lagano do toga da se zbog neke sumanute ekonomske ideologije više ni najrazvijenije zemlje svijeta nisu sposobne nositi se s problemima koje su efektivno riješavale prve ljudske civilizacije! Stari Sumerani i Egipćani znali su ustrojiti solidne sustave obrane do poplava na rijekama na kojima su živjeli i to sa tehnologijom čiji je zadnji krik valjda bilo grnčarsko kolo. No države SAD-a i EU-a (a sad i Hrvatske), na početku ovog novog milenija, sa digitalnom, nuklearnom, svemirskom i kakvom sve ne tehnologijom na dohvat ruke, dovode se do stanja gdje moraju strepiti od svake iole jače kiše!

Ali da ne bi bilo da samo jamram i kritiziram, evo za kraj i nekih (relativno) dobrih (kako za koga) vijesti. Da čovjek dozna ovakve stvari potrebno je dobrano zakopati po Internetu, jer nigdje u mainstream medijima neće ih se naći, što zbilja govori u kakvoj medijskoj, ne cenzuri, nego zemlji snova mi danas živimo. Naime, što? Kineski je premijer Li Keqiang tijekom državnog posjeta istočnoj Africi najavio da će kineska vlada utući najmanje 12 milijardi dolara na razvoj tamošnje infrastrukture, konkretno na izgradnju superbrze maglev željeznice. Kineska maglev tehnologija već debelo šiša slične sustave koje su Europa i Amerika u stanju proizvesti, a Kinezi sad vele da hoće povezati cijelu Afriku mrežom superbrzih vlakova. Drugim riječima, u vrlo predvidljivoj budućnosti - recimo kroz koje desetljeće ili dva - Afrika bi mogla imati željezničku infrastrukturu superiorniju od one u državama svojih bivših kolonijalnih gazdi u Europi i Americi. Mi ćemo se ovdje, izgleda, i dalje utapati, ne čak toliko u visokim vodostajima, koliko u ideološkom dreku o balansiranim budžetima i ograničavanju državne potrošnje.



ZUUUM! Vidi kako jure... propuštene prilike :(